Sportnet forum

nek i Pijani Zagorci imaju temu

dakle, bila je negdje '83 ili '84 kada me Stari prvi put odveo na nogomet. On je išao na Dinamo redovito i cijeli život, ali je smatrao da sam prebalav za Maksimir, pa neka prvo odradim posudbu za Radnik. Logično, jer smo živjeli u Gorici. Da prvo vidi ima li uopće smisla to vodit na nogomet ili da ostaje doma s mamom i nedjelje provodi pišući domaće zadaće i čitajući lektiru

na posudbi sam zadovoljio, dizao ruke, galamio, nervirao se i psovao u pravim trenucima, pa me već nakon par mjeseci odveo na Maksimir, da gledamo Dinamo. Dalje je moj nogometno-huliganski razvoj bio strelovit, tako da sam nekoliko godina kasnije odradio i svoj prvi Beograd, ali to je druga priča

Radnik je tada igrao nedjeljom u 11. Taman za ubit vrijeme prije ručka. Bilo je igralište, s jedne strane zapravo natabani brežuljak neke visine, a s druge betonska ograda na kojoj je velikim slovima stajao grafit DRUGA LIGA

to je bio Sveti gral svih Goričana jer je Radnik tada igrao u valjda petoj-šestoj ligi. Doći do druge lige je za Radnik bio pothvat kao danas doći do skupina LP. Tako je trajalo par sezona dok nije došao Zagi i napravio nam stadion. Na otvorenju je igrala Studentska reprezentacija Jugoslavije protiv Radnika. Mislim da je rezultat bio 1:8 ili tako nešto. "Studenti" su naravno svi bili prvoligaški igrači, a koji su preko noći dobili indeks kako bi nastupali na Univerzijadi. 12 godina kasnije je bila ista stvar s Vojnim igrama, kada su svi odjednom postali vojnici

kada sada razmislim, Univerzijada - realno totalno nebitan događaj - je napravila čudo i za Zagreb i za okolne gradove. Toliko toga se izgradilo od sportske i druge infrastrukture, gradovi uljepšali, izgradilo tramvaja, ma čudo. Kada bi jednog dana dobili organizaciju Olimpijade, toliko bi se novaca odjednom našlo, da bi preko noći postali Norveška. Ostalo bi sitnog za svemirski centar u Prepuštovcu i za prvi hrvatski nosač aviona Kardinal Stepinac, s trajnom bazom u vukovarskoj luci

da se vratim na Radnik. Na novom stadionu se igrala i legendarna utakmica protiv Junaka iz Sinja, kada je izborena Međurepublička liga, a to je bila treća liga. Samo koračić do sna i druge lige. U trećoj ligi nismo bili loši, dapače, u zadnjem izdanju 1990-91 smo završili kao četvrti. Tada je Radnik još nosio crvene dresove

kada je Tuđman slagao sastav prve 1. HNL, lijepo je uvrstio Zadar i Jugokeramiku, a kada je došao red na nas, onda nas je preskočio i uzeo Varteks, a iz četvrte lige Istru. Dobro, pamti pa vrati

ta brzopotezna sezona Druge lige Sjever je obilježena velikom borbom protiv Španskog, a kojeg je tada predvodio mladić po imenu Branko Strupar. Uspjeli smo osvojit prvo mjesto i onda u finalu doigravanja razbili Pazinku 3:0. Njima je u napadu igrao drugi mladić, Dado Pršo. Tu smo već prešli na bijelo-plave dresove jer je crvena boja postala fuj

Dražen Knapić, Nino Sablić, Igor Terseglav, Hrvoje Bišćan, Zoran Tomčić, Damir Dittrich, Dubravko Hrkovac, Krešimir Marušić, Damir Cvetko, Dalibor Župetić, Branko Sambolić, Dinko Livada

pred početak prve prvoligaške sezone se kao novi trener pojavio Krasnodar Rora, pojačanje iz Maksimira. Odmah smo to shvatili tako da je Rora zapravo ubačen kao trojanski konj kako bi Dinamo ostao iznad barem jednog  zagrebačkog kluba. Tada je Dinamo po rezultatima bio ispod Zagreba i Inkera. Sumnje su prestale kada je u generalki prije početka prvenstva odigrano 1:1 s Dinamom na Hitrec-Kacijanu u vrlo žustroj tekmi. Nismo loši

posljednji čin je odrađen na Dan mrtvih 1992. Prvi dolazak Radnika u Maksimir. HAŠK-Građanski pod Ćirom. Te sezone su u 30 utakmica zabili 90 golova. Nekakav glup termin u dva popodne. Napetost deset dana unaprijed. Busom 268 došli na Glavni kolodvor, pa tramvajima na Maks. Svi smo mi dinamovci, ali na teren u dresu Radnika izlaze naši prijatelji, susjedi, znalci, znamo ih iz škole, znamo im braću, roditelje, svatko svakog zna. Neki odlaze na jug među BBB, neki na istok, neki na zapad. Okej, svi skupa navijamo za lijep nogomet. U 15. minuti 1:1 i onda krene Mario Stanić. Završilo 8:2. Ajde, ok, pobijedite, ali nemojte se baš iživljavat

u revanšu u proljetnom dijelu u Gorici je bilo 1:1, pa su bratoubilačke rane malo zacijelile

prva sezona je odrađena vrlo dobro jer smo sa zapravo domaćim dečkima izborili ostanak. Ključno je bilo 1:1 u Dubrovniku, kada su Radnik u uniformama HV bodrili Goričani koji su u tom trenutku bili na dubrovačkom bojištu

druga sezona je već bila košmar, domaća baza se rasprodala/otišla, dovedeni su igrači izvana, nitko živ to nije mogao uigrati i onda se počeli padati rekordni porazi. Sljedećih 25 godina Gorica i Dinamo opet nisu bili konkurenti u istom natjecanju

skor s prvoligašima od povratka u prvu ligu, uključujući kup

Osijek 16 -- 5 -- 6 -- 5

Šibenik 8 -- 6 -- 1 -- 1

Rijeka 16 -- 9 -- 2 -- 5

Hajduk 19 -- 8 -- 4 -- 7

Lokomotiva 17 -- 6 -- 6 -- 5

Slaven 17 -- 7 -- 3 -- 7 

Istra 17 -- 8 -- 7 -- 2

Varaždin 8 -- 4 -- 2 -- 2

Dinamo 17 -- 0 -- 1 -- 16