Vučević je smekšao svoj stav. Nakon što je govorio kako je s Kerumom dogovorio da će „pomoći isključivo za dvije-tri utakmice, najdulje do susreta s Lokomotivom“, sad je i on povukao ručnu kočnicu te, mora se priznati, logično razmišlja:

- Ja sam rekao svoje želje, da bih se što prije želio vratiti na svoj posao i posvetiti omladinskoj školi, ali sam isto tako i vojnik kluba, ne mogu sebe postavljati ispred ili iznad klupskih interesa. Odnosno, recite mi što trebam napraviti i ja ću to napraviti. To ću reći Kerumu i Svaguši na sastanku – najavio nam je jučer Vučević.

Čelnici „bijelih“ pričekali su zapravo što će momčad s Vučevićem uraditi na dvije utakmice nakon Zenita, a kad se rezultat stabilizirao pobjedama protiv Zagreba (4:1), te Lokomotivom (1:0), uz plebiscit iz svlačionice odakle stiže jeka oduševljenja idejom Vučevićeva ostanka, sad je i sam trener – smekšan. Soft. Pa to je i logično. Vojnik je kluba.

- Rekao je da je vojnik kluba? E, to mi je drago čuti – bio je zadovoljan Svaguša koji i sam taktički vodi tajming ovih pregovora s privremenim trenerom, puštajući nadasve da i vrijeme odradi svoje.

Valja vidjeti može li pak Vučević s tog sastanka s Kerumom i Svagušom ishoditi i kakvu dodatnu pogodnost za vlastiti položaj?! Treba li mu naknadno i ubuduće još veća samostalnost u omladinskom pogonu? A stavimo se u situaciju da i u idućih pet utakmica, tri u prvenstvu (Istra 1961, Osijek, Šibenik) i dvije u Europi (AEK, Anderlecht) Vučević nastavi pozitivnim stilom... Pa tko bi onda 16. prosinca rekao mijenja(j)mo Vučevića?! Vučeviću, ostani i na proljeće!

No, to je predugo razdoblje da bi se planiralo, ovaj Hajduk sada treba interventno rješenje, a nakon pobjeda protiv Lokomotive i Zagreba traži se da Vučević pristane na molbu/zahtjev kluba i ostane trenerom još pet utakmica. 
Nije rekao da neće i to je to. 
A što reći nakon pobjede protiv Lokomotive?

- Tri su boda donesena i to je najvažnije, nismo ih osvojili nezasluženo premda smo imali određenih poteškoća, pa i sreće u finišu. Nije ni lako odigrati utakmicu u nenogometnom ambijentu, gotovo bez publike, sam nastup je deprimirajući, hvala navijačima što su nas podržali kad je to bilo najpotrebnije – kaže Vučević.

O zamjenama je rekao i ovo:

- Umor je slomio pojedine igrače i morao sam mijenjati po povicima iz igre, izvaditi one koji su tražili da iziđu, jer nisu mogli više. Umor je evidentan, htio sam mijenjati vezne igrače, ali su zamjene tražili Oremuš, Vukušić... Išlo je u krivom smjeru i morao sam zatvarati utakmicu, ubaciti Bulkua i ostaviti Ibričića da se žrtvuje u špicu, da nam pomogne u čuvanju baluna da možemo disati i on je to uradio. No, nisam više njega mogao mijenjati, izdržao je, svaka čast, a i on je zaslužio da predahne.

Nije sve bilo loše?

- Ma naravno da nije, morali smo voditi sa 2:0 da je Vukušić iskoristio onu šansu pred kraj prvog poluvremena, pa bi bilo lakše. 
I još:

- Žao mi je Splita, da je otkinuo dva boda Dinamu sad bismo i mi bili bolje volje, ljepše bi bilo pogledati tablicu – kaže smekšani Vučević, trener koji je spreman ostati.

Pada nam na pamet, češće nije važno kakav si ti, nego je važnije kakva ti je konkurencija. Trčati za ovako naoružanim Dinamom nije jednostavno, nije kompliment.