Vratar šampionskog Hajduka iz 1979. godine jedva preživljava u vojvođanskom gradiću Bajmoku

Ivan Budinčević: Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem!

Ivan Budinčević

- Nažalost, sve je to istina! Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem! Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. S tim da odmah moram reći da je to socijalno, a ne nikakvo nacionalno pitanje. Zbog toga što sam Hrvat mene ni u najgorim danima rata ovdje nije nitko ni krivo pogledao, a kamoli da su mi činili bilo kakve neugodnosti.

Ne! Supruga Ruža i ja smo godinama nezaposleni, pokušavamo sve ne bismo li se negdje zaposlili, radili bismo bilo što samo da zaradimo za kruh, jedini prihod koji imamo je mirovina moje punice Marije koja iznosi 140 eura mjesečno. Od toga živimo nas troje, zasad bez ikakvih izgleda da se to stanje popravi. Čekam proljeće da bih zaradio koji dinar.

A ja, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao vratare u subotičkom klubu “Bačka2, u kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovno kao najamna radna snaga!

I tako već nešto više od 11 godina. Nemam ni zdravstvenog osiguranja, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Zaludu mi je to... Ponavljam: čekam proljeće, da počnem raditi na njivama, i to sve zemljoradničke poslove, da tako nešto zaradim!

Vratar do 45. godine!?

Priznajem, sad mi je neugodno spominjati nogomet, vašu vratarsku karijeru, godine provedene u Hajduku, naslov prvaka osvojen s “bijelima” 1979. godine...

- Zašto!? Hajduk je najljepša epizoda u mom životu! Pogotovo sezona 1978./79. kad smo osvojili naslov prvaka. Posljednji Hajdukov naslov državnog prvaka u bivšoj Jugoslaviji. S tim da su i u Hajduku čuli za moju tešku, groznu financijsku situaciju, ali nisu reagirali. Valjda moji “bijeli” imaju svojih problema, a ne brinuti o svome nekadašnjem vrataru kojega su valjda mnogi i zaboravili...

Nije točno! Kad sam kazao da idem u Bajmok razgovarati s vama za subotnji prilog Slobodne Dalmacije Spektar, rekli su mi: Pozdravi našega Budu!

- Je, u Splitu su me zvali Budo. A svugdje drugdje – Muki. Ma, možda je bolje da i ne pišete ovo o mojoj neimaštini... Što ja znam, da ne bi ispalo kako kukam, plačem, tražim nekakvu milostinju. Ne, ne tražim da mi itko išta da. Osim da mi, ako se ikako može, pomogne naći posao. Bilo kakav posao. Da pošteno radim i da zaradim za život.

S tim da nikome u životu ništa nisam dužan. A meni su neki klubovi ostali dužni. Tu ne mislim na Hajduka koji mi je isplatio do zadnjeg dinara koji mi je trebao isplatiti, ali ostali su mi dužni ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalia. Jedni i drugi zajedno oko 50.000 njemačkih maraka. Današnjih 25.000 eura. Da taj novac sad imam, pjevao bih od sreće! A taj novac pošteno sam zaradio. Samo, koga briga za to...

Bili ste vratar subotičkih klubova Bačke i Spartaka, splitskog Hajduka, ljubljanske Olimpije, vinkovačkog Dinama...

- ... Dalje ću vam morati pomoći u nabrajanju klubova, jer malo tko zna te male vojvođanske klubove u kojima sam branio do svoje 45. godine...

... Što, bili ste na nogometnim vratima do svoje 45. godine!?

- Da! Ali nakon velike stanke prouzročene teškom ozljedom vratne kralježnice dok sam bio vratar Dinama iz Vinkovaca. Tad sam, u svojoj 33. godini života, na utakmici Dinamo Vinkovci – Iskra Bugojno jedva ostao živ. Na mene je u punom trku naletio igrač Bugojanaca, prezime mu je bilo Rudež, čini mi se da mu je ime bilo Tihomir, ali više se ne sjećam, i došlo je do sraza njegovoga koljena i moje glave.

Pogodio me u punom trku koljenom u čelo, napukla mi je vratna kralježnica, bio sam u nesvjesti, poslije mjesecima nosio gips oko glave i gornjeg dijela tijela. Prvih sati nakon te stravične ozljede na nogometnom terenu, život mi je bio ugrožen, a nakon par dana liječnici nisu znali hoću li moći micati rukama, nogama. Jedno je bilo sigurno: nije bilo ni teoretske šanse da ću nastaviti karijeru profesionalnog nogometaša!

Oporavak je tekao dobro, nakon pola godine muka već sam se osjećao sigurno i stabilno. A nakon tri godine, opet sam stao na nogometna vrata. Istina, nisam mogao ni pedeset posto od onoga što sam kao vratar mogao prije te teške ozljede. Ali, branio sam, onako, na iskustvo, u nižerazrednim vojvođanskim klubovima Obilić iz Novih Kneževaca, Radničkome iz Bajmoka, Zorki iz Subotice i Aleksi Šantiću iz mjesta kod Bajmoka.

I u 45. godini života aktivnom nogometu kazao zbogom. Iako je moj pravi odlazak iz nogometa bio trenutak kad sam se na toj drugoligaškoj utakmici Druge nogometne lige Zapad između Dinama iz Vinkovaca i Iskre iz Bugojna teško ozljedio. A taj Rudež mi se nikad nije javio i pitao kako mi je...

Slavlje prvaka na Starom placu

Sjećam se, došli ste u Hajduk u vrijeme kad su vrata “bijelih” čuvali dva odlična vratara: Rizah Mešković i Ivan Katalinić...

- Vjerujte: te 1976. godine Hajduk nije bio u mojim mislima. Branio sam zaista odlično za subotički Spartak, bilo je pitanje u kojem ću od tri poznata kluba nastaviti karijeru: u meni najbližoj Vojvodini, ili u Partizanu ili Crvenoj zvezdi? Onda je sa mnom stupio u kontakt jedan veliki gospodin iz Hajduka, zvao se Gojko Škrbić.

Ali, osim što mi je rekao da sam “bijelima” vrlo zanimljiv, ništa konkretno nismo razgovarali vezano za moj odlazak u Split. I onda, jednog jutra, zovu me iz Spartaka, rekli su mi da hitno dođem u klub. Tamo je bio i jedan markantan Splićanin, član Uprave Hajduka Jere Burazin, rukovali smo se, a on je u prvoj rečenici rekao: “Sve je dogovoreno između Hajduka i Spartaka, ideš sa mnom u Split, sutra potpisuješ za Hajduka!”

Eto, tako sam došao među “bijele”, čiji sam igrač ostao četiri nezaboravne, predivne godine. Za Hajduka sam odigrao 102 službene utakmice, a u sezoni 1978./79. na vratima “bijelih” doživio sam najveću moguću sportsku radost: u onom dramatičnom finišu prvenstva, u mrtvoj utrci nas i Dinama, na kraju smo zbog bolje gol-razlike postali državni prvaci!

Kad je Hajduk u finišu prvenstva izgubio u Splitu od Dinama sa 2:1, činilo se da će Zagrepčani osvojiti naslov prvaka...

- Da, zagrebački novinari, kojima je Dinamo bliži srcu od Hajduka, već su počeli pisati tekstove o Dinamu šampionu. A predsjednik Hajduka Tito Kirigin nam je rekao uoči iduće utakmice u Nišu: “Zaboravite onaj nesretan poraz od Dinama u zadnjoj minuti utakmice. Dobijte Radničkoga i bićemo prvaci!” Sjećam se da smo pobijedili sa 2:0, do kraja prvenstva nismo izgubili utakmicu, u posljednje kolo ušli smo poravnati s Dinamom.

Mi smo gostovali u Sarajevu, tukli Sarajevo sa 2:1, golove su dali Boriša Đorđević i Zoran Vujović, a Dinamo je dobio Vojvodinu u Novom Sadu sa 1:0. Na kraju smo imali bolju gol razliku za, čini mi se, pet golova. Osvojili smo naslov prvaka! U avionu, onom malom drndavom vojnom avionu, dok smo letjeli iz Sarajeva za Split, veliko srce od igrača i čovjeka Dražen Mužinić Frfa je imao svoj show. Mislim da je jedino naš veliki trener Tomislav Ivić ostao trijezan.

Na splitskom aerodromu – eksplozija veselja naših navijača! A onda smo išli na naš Stari plac, reflektori su bili upaljeni, na njemu je bilo valjda 25-30 tisuća navijača! Atmosfera kakva se doživljava samo u Brazilu! A Tito Kirigin i Jere Burazin, sjajan dvojac klupskih funkcionera, kakvog ni jedan klub u ondašnjoj Jugoslaviji nije imao, kazali su gotovo uglas: “Jesmo li nakon šta nas je Dinamo tuka u Splitu 2:1 rekli da ćemo bit prvaci!”

Te godine malo je tko očekivao da Hajduk može biti prvak: Jurica Jerković je postao igrač Zuericha, Ivan Katalinić i Mario Boljat otišli su u vojsku, Vilson Džoni je prešao u Dinamo, Drago Rukljač se vratio u Zagreb... U pola sezone Slaviša Žungul je otišao u Ameriku, a Mićun Jovanić je teško ozljeđen...

- Da, ali veliki trener Tomislav Ivić nam je uporno govorio da ćemo “napravit igru” kojom ćemo iznenadit sve protivnike. Sjećam se, igrali smo otraga s četiri igrača u liniji, i to puno visoko, daleko od gola, protivnici su nam ulijetali u ofsajde da je to bilo nevjerojatno.

U tom drugom dijelu prvenstva, koliko se sjećam, najčešće smo igrali u formaciji: Budinčević – Mužinić, Peruzović, Primorac, Rožić – Đorđević, Krstičević, Luketin, Šalov – Zlatko Vujović, Šurjak! S tim, da je u prvom dijelu sezone, umjesto Nenada Šalova igrao Mićun Jovanić, a umjesto Zlatka Vujovića u špici napada bio je sjajni golgeter Slaviša Žungul. A jedno vrijeme branio je Špiro Ćosić.

Vizionar Tomislav Ivić

U te četiri godine, koliko ste proveli u dresu Hajduka, na vratima “bijelih” bili su, uz vas, Rizah Mešković, Ivan Katalinić, Mladen Pralija, Špiro Ćosić, Milo Nižetić, Ivan Pudar...

- ... Bilo nas je puno, nije valjda da je bio još netko, a sad ga se ne možemo sjetiti... Rizah Mešković je branio vrlo kratko, otišao je u nizozemski AZ Alkmaar, a standardni vratar bio je Ivan Katalinić. Kate je bio izvrstan linijski golman, imao je fantastičan refleks, nije čudo da je dospio na vrata reprezentacije bivše Jugoslavije. Ja bih istakao Mila Nižetića, on je bio pravi gospodin među vratnicama.

Vrlo kulturan, fakultetski obrazovan čovjek. Isto kao i naš čovjek za sve u momčadi Šime Luketin. Po meni, šansu postati veliki europski vratar imao je Ivan Pudar. Šteta da nije do kraja realizirao svoj fantastičan vratarski potencijal. U svakom slučaju, iako je konkurencija, pogotovo nakon odlaska Katalinića u vojsku, bila velika, među nama vratarima Hajduka nije bilo zavisti. Tko god bi stao na vrata “bijelih” imao je podršku rezervnog golmana. Pravu ljudsku podršku!

U Hajduku su vas trenirali Josip Duvančić, Vlatko Marković i Tomislav Ivić. Po čemu ste ih zapamtili?

- Josip Duvančić, šjor Mićo, kako ga je prozvao Dražen Frfa Mužinić, je bio trener koji je preferirao snažan nogomet. Sjećam se, kad smo na svakom treningu počeli svi, osim nas vratara, uvježbavati klizajuće startove, pogotovo kad je padala kiša, a teren bio blatnjav, svi su gunđali, dok mu jednom naš Frfa nije kazao: “Šjor Mićo, nismo mi Sloboda iz Tuzle, di ste dosad bili trener, da uvježbavamo ove startove!

Mi igramo pravi balun, a protivnici ulaze u nas ovakvin startovima!” I šjor Mićo je to uvažio. Vlatko Marković je bio trener šmeker, bio je miran i tih, vrlo fin čovjek koji je bio dobar taktičar. A, po mom sudu, neka se nitko ne naljuti na mene, broj jedan je bio Tomislav Ivić. On je bio vrhunski nogometni znalac, veliki radnik, a uz to i trener vizionar.

Većini vratara Hajduka iz “onih dana” uzor je bio veliki, nenadmašni Vladimir Beara!

- Čuo sam bezbroj puta da je Vladimir Beara bio najbolji vratar bivše Jugoslavije svih vremena. Ali, ja ga nisam gledao. Meni je uzor bio Bearin nasljednik na vratima reprezentacije Milutin Šoškić. Sjajan golman! U moje vratarsko vrijeme imponirao mi je vratar Veleža i reprezentativac Enver Marić. Bio je zaista europska golmanska klasa. Danas je u svijetu velika kriza velikih vratara...

Koji vam je napadač zadao najveće muke?

- Moj suigrač iz Hajduka Slaviša Žungul. I to na treninzima. Branio bih za drugu momčad, Ivan Katalinić je bio na vratima prve momčadi, nitko od napadača protiv kojih sam igrao nije bio opasniji od Žungula. To je čudo kakav je imao osjećaj za gol. Odjednom se stvori s loptom u šansi, posebno je bio opasan na prvoj stativi, zabijao je golove glavom, nogom, rasni, svestrani golgeter.

A na prvenstvenim utakmicama najopasniji mi je bio centarfor Veleža Dušan Bajević. Imao je sjajnu igru glavom, ne samo da je zabijao golove nego bi glavom spuštao lopte suigračima dovodeći ih u mrtve šanse za gol! Zvali su ga Princ s Neretve, bio je sjajan centarfor! Nego, mogu li ja na kraju nešto reći što me vi nećete pitati?

Možete, tko vam smeta!

- Pamtim jednu pizzeriju u Splitu, onu Ispod ure, radila je jedna šjora Franka. I danas imam u ustima okus te pizze. Pamtim pašticadu u restoranu “Zagreb”, tamo kod kina “Tesla”, gdje sam uglavnom ručao. Sjećam se dragih ljudi kojih više nema, kao što su bili karikaturist Tonči Kerum, vaterpolist Bruno Silić, obojica moji dragi prijatelji. Sjetim se kako bismo svi puzali po travnjaku tražeći leću koju je izgubio Šime Luketin, pamtim svoje drage prijatelje kao što su bili Ante Šećer, Joško Duplančić, Davor Čop...

Posebno pozdravljam Zlatka Marinovića iz restorana “Noštromo”, a on zna koga će dalje pozdraviti. Od Đigija do ostalih meni dragih ljudi... Četiri godine provedene na vratima “bijelih” su najljepše godine moga života. I što drugo nego na kraju kazati: Sretan ti stoti rođendan, Hajduče najdraži moj!

milorad bibić

Miljenko Smoje o Boriši Đorđeviću

Boriša Đorđević je bio veliki igrač, zaista je znao sve o nogometu. Imao je glavu, potez, drbling, šut... Svestrani napadač. Ali, jedno vrijeme ga gol nikako nije htio. Promašivao je ono što se činilo nemogućim promašiti.

Bio je poseban napadač, valjda jedini centarfor na svijetu koji bi se u šesnaestercu, kad bi protivnički obrambeni igrači ušli u njega, gradio čuvajući loptu umjesto da padne i iznudi jedanaesterac. Smijali smo se, a i on se smijao, kako ga veliki Miljenko Smoje zafrkavao za tu njegovu neefikasnost.

A onda, kad je Boriša Đorđević konačno postigao gol, i to nakon puno vremena, Miljenko Smoje je sutradan u Slobodnoj Dalmaciji napisao nevjerojatno duhovit specijalni komentar na račun toga, u kojemu je, koliko se sjećam stajalo i ovo: “Svitu, dogodilo se čudo, lepi Bora je zabija gol!” I sad se tom Smojinom tekstu smijem...

Nemam pojma što je ali oni mogu što god hoce...Jel se netko sječa intervijua sa Cernatom kako ne dolazi u Hajduk..., a u to vrijeme Cvjetko putovao avionom prema Splitu.