smirite se i guštajte...
KAD JE U GRAD STIGLA PRVA LOPTA
Kasna je ura i taman u ovo vrijeme negdje po sjevernoj Dalmaciji na naplatnim kućicama sa autoputa skidaju se vozila. Ljudi jedva čekaju zaspati. Iscrpila ih je ova večer. Kakav dan, jebeno dobar dan na putu, dan u Splitu, momenti na stadionu. Malo će se spavati jer posao čeka u jutro ali nema onoga tko može platiti osjećaj dok kolege čitaju novine a onaj tko je bio nema potrebu ih uzeti jer on je bio tamo, Njemu nitko ne treba pisati kako je, njemu ne treba slika u boji da vidi, ne Treba mu youtube da čuje jer ima sliku u glavi, u djelu gdje sprema najljepša sjećanja.
Noć je ovo kada na kolodvoru hvataju bar nekakav san fanatici na podu pognutih glava među nogama koji čekaju prvi ranojutarnji bus, neku redovnu liniju da se ukrcaju. Noć kada se ulicom osjeti miris dima, miris ajvara i čevapa, miris pizzete i smoga u zraku dok skupljači boca trče za limenkama... Noć kada su lagane kolone prema Bosni i Hercegovini već prešle granicu, Užurbani vozači kad gutaju cestu prema kontinentali, prema Slavoniji i ima još dosta, putevi prema Baranji, prema Istri. Kolone prema Sloveniji. Noć kada u Macoli nema zaustavljanja jer dug je put, predug, neke vodi u Njemačku, Austriju,... Noć kada su već prošli Dubrovnik svi koji idu prema Crnoj gori... Noć dok mnogi spavaju i noć kad se mnogi ljudi, ljudi sretnih lica vraćaju svojim kućama, svojim domovima. Domovima čije zidove krase slike, posteri, grbovi, šalovi. Lica na kojima su iskreni osvmjesi i djete na stražnjem sjedalu koje spava i spoznaja da ga se odgaja ispravno, časno, moralno. Da uči od malena istinske vrijednosti.
Kosa zadimljena, tišina u automobilima, kombijima, busevima, znoj se osjeti, prljavština je pod noktima, miris alkohola, srce još uvijek brzo kuca, suho je grlo a osjećaju se svi tako čisto, tako blaženo, spokojno. U ušima šumi huk od nekoliko sati ranije, dlake su nakostriješene pri svakoj pomisli na sate koji su taman iza. Noć je ovo kad se budan sanja i kuje plan za dalje, za slobodne dane, za nova putovanja. Noć kad se u ruci čvrsto drži članska iskaznica. Čvrsto kao nikad. Ne u inat svima koji nisu vjerovali, nego u čast sebi koji je vjerovao.
Noć, još jedna od onih kada su maske padale, kada su zagovaratelji "lijepih nogometnih priča" sa mirisom nafte, rude, dijamanata i prljavog novca i lažnog sjaja bježali u rupe znajući da je ovo još jedan poraz njihove demagogije. Noć kad mnogi idu spavati i zatvaraju oči prije sna a par sati ranije oči su im otvorene još jednom. Po tko zna koji puta pokazano, dokazano da je ovo pravi put, put vrijedan divljenja, vrijedan žrtve, vrijedan krvavoga rada, odricanja, vjere i vjere i vjere. Čvrste vjere. Noć kada su ponosni svi koji su imali vjere od prvog dana usprkos svim udarcima, podvalama i pokušajima rušenja ove vizije, ove ideje...
Noć kada bi mnogi voljeli da je Pave Grubišić živ, da je tu i da vidi ovaj san, san koji je sanjao, san bile boje kako ide prema cilju, prema ostvarenju. Kako bi on samo poveo večeras "Ima jedna duga cesta" onako bez megafona, čisto iz grla. A tom cestom koju su utabanali danas se ide, korača hrabro, ponosno, uzdignuta obraza. Noć je ovo, kasna ura kada je onima koji ovo dugo prate jednostavno žao zaspati jer šteta je da misli stanu, pa tko će dočekat sutra, sada, sada je gušt. Sutra se čeka na sudu presuda ovima koji "puno vole Hajduka", ovim Rožićima, Buljanima i "legendama kluba" koji su ga puno volili od 1992 do 1997, malo u ložama a malo u Klagenfurthu sa crnim torbama. Noć kad se ova lipota okusa pobjede miša sa onim što nas čeka sutra. A sutra je kaljuža, sutra je močvara, presuda legendama koju će kakva god da bila mediji prezentirat tako da bi ljudi tribali mislit da zato što je neko pokra Hajduka 1992 triba ga sad prodat šeiku jer je to spas. Sutra koje nam donosi izvanrednu presicu na Maksimiru pa da narod ima o čemu pričati... Sutra, "sutra" kao svakodnevni izraz za još jedan dan borbe koji slijedi i kao još jedan korak bliže cilju...
I zato oni koji su budni, koji gutaju kilometre sada u ove kasne ure su ponosni, jebeno ponosni. Misli bježe na korak dalje, možda Borusia Dortmund kao sljedeća na Poljudu, možda 10 000 ljudi na gostovanju, možda skupina Evropske lige, možda i ništa od svega ali... Ali. Ali. Ali uvik neki ali, a ovaj puta ga nema. Nema ali. Ovaj puta je svejedno, jebeno je svejedno jer ona najveća pobjeda je ionako blizu. Neka ispadnu ako treba, ako je tako suđeno, neka prođu dalje ako je suđeno, neka prođu i skupinu, ma i do finala ako je suđeno, to je 90 minuta na terenu, to je pobjeda ili poraz i nekad se ne može utjecati ali ono što je suđeno da uspije to je ovaj put, to je ova priča, priča koja nije počela kada je došao šeik ili bogati naftaš ili vlasnik rudnika već priča koja je počela onoga dana kada je u grad stigla prva nogometna lopta.
Jure Karamarko