usput, neki dan mi palo na pamet kako je naš trio palaversa, brada, toma jebeno zapeja. ovaj u troyesu nije ni usa u zapisnik do sad (ozljeda?). ova druga dva zapeli u serie a. 

sva trojica frisko potpisali nove ugovore.

Kaže stara dobra izreka – ne isplati se svađati s budalama, oni te prvo spuste na svoju razinu, a onda te dotuku iskustvom.  I nema boljeg primjera od slučaja “hrvatski nogomet“. Već dvadeset i kusur godina neki vrlo pametni ljudi upozoravaju na činjenice u tom najpopularnijem sportu. S druge strane stoje ljudi koje nećemo nazvati budalama, a koji od tog nogometa žive, ali ne igrajući ga, nego koristeći ga kao bankomat.  I dvadeset i kusur godina ti likovi objašnjavaju pametnima kako su oni zapravo budale i mrzitelji svega hrvatskog, dok uzimaju lovu, putuju svijetom i dobro žive.  Dvadeset i kusur godina, neki od mojih kolega, a i ja skupa s njima pričamo kako je Dinamo privilegiran. Perjanice hrvatskog novinarstva nas proglašavaju orjunašima, mrziteljima i zadojenim Hajdukovcima.  A onda predvodnik (nimalo slučajno, ali o tome kasnije) najnovije ofenzive – Večernji list jučer napiše doslovno ovako: Hajduk je privilegiran, ovako se nekad pomagalo Mamićevom Dinamu.  I sad, kad bih se išao raspravljati oko prvog dijela rečenice, ispao bih glup, pa ću se koncentrirati na drugi dio iste.  Možete li ponoviti, molim Vas?  Pomagalo se Mamićevom Dinamu? Dakle onih naših dvadeset godina ponavljanja te činjenice kad ste nas proglašavali mrziteljima i orjunašima ipak nisu bili uzalud?  Ovdje ću napraviti pauzu od nogometa, jer treba vam tek sjesti činjenica da se ono što mi tvrdimo već desetljećima polako prihvaća kao istina.  Tako to ide u ovoj zemlji, imate ljude koji vode državu, one koji upozoravaju na odvratne činjenice i marčapiju, vladajući ih proglašavaju izdajnicima, a onda kad se promijeni vlast, onda odjednom svi znaju da je marčapija ipak – činjenica.  Tako je recimo bilo s privatizacijom, sjećate li se da je bilo otprilike dva i pol medija koji su ranih devedesetih upozoravali na tu marčapiju, a vladajući ih proglašavali izdajnicima, jer kako se mogu baviti time dok se branimo od okupacije.  I nema veze što su se oni bavili marčapijom dok se branimo od okupacije, problem su ovi što pišu o tome.  Sad, trideset godina kasnije – ne možete svijećom pronaći osobu koja neće privatizaciju u ratno doba nazvati profiterstvom. Teško će, doduše, sud nekoga osuditi, onima koji su o tome pisali je ostala etiketa izdajnika, jer tako to kod nas ide, oni koji su pokrali su sad ugledni i bogati stupovi društva, ali eto – svi znaju da je to bila marčapija i ratno profiterstvo.  Nazad na nogomet. Kad je Franjo Tuđman odlučio od zagrebačkih klubova, a najviše od Dinama, alias Croatie napraviti Maccabi – a neki od nas to proglašavali ubijanjem sporta u Hrvatskoj, naravno da smo dobili etikete.  Kad je Mamić preuzeo klub od Canjuge pa nastavio tu rabotu malo prilagođenim postavkama, a mi upozoravali na tu činjenicu, priča se nastavila u istom tonu.  Tridesetak godina kasnije, Dinamo ima hrpu titula, stup je i lokomotiva sporta u Hrvata, a mi smo orjunaši i mrzitelji Hrvatske.  Ali eto, za dnevne potrebe, da bi dokazali kako su svi isti, čak i oni koji nas etiketiraju priznaju činjenicu da je Dinamo (bio) privilegiran.  U normalnoj zemlji, kad bi se trideset godina pokazivalo kako su jedni u pravu, a drugi u krivu, javnost bi počela prihvaćati narativ ovih prvih, ali ne i u Hrvatskoj, zemlji tradicionalno zaljubljenoj u diktatore i sjecikese.  Dvadeset i kusur godina neki od mojih kolega, a ja skupa s njima konstantno tupimo o činjenici da problem hrvatskog suđenja nisu dosuđeni i nedosuđeni penali ili crveni kartoni, već kriterij i kvaliteta suđenja.  A oni uporno analiziraju dosuđene i nedosuđene penale i crvene kartone.  I nije to slučajno, spuštaju nas na svoju razinu, da bi nas dotukli iskustvom. Ali neće ići, barem ne s nama.  Dokazano je da su hrvatski suci primali mito. Samo lustracija među sucima, koju bi bilo poželjno proširiti na cijeli savez bi mogla osigurati nekakav napredak. Na to upozoravamo već godinama.  Pitati će zločesti – zašto to radimo? Pa eto, nekako smatramo da je to naš posao. Baš kao što je naš posao saznati još neke činjenice. Recimo, spomenuti da je lako posljednjih dana analizirati pisanje lista čiji je član uprave čovjek istog imena kao predsjednik skupštine Hajdukovog subotnjeg suparnika. Činjenica.  Suparnik koji je ne tako davno Čabraju prodao Dinamu za višestruko veći iznos nego Špikića, if You catch my drift…  Jučer smo vas podsjetili na tekst koji sam napisao prije gotovo godinu dana.   Cilj cijele ove halabuke koja traje već dugo jest napraviti isto što se napravilo na političkoj sceni – dokazati da su svi isti, jer onda ljudima postane svejedno.  I naravno, manje otporniji među nama, prihvate taj narativ, zgade im se političari, zgadi se nekima i Hajduk.  A tu je ključna uloga – vodstva Hajduka.  Priznat ću jednu stvar, današnji komentar sam planirao posvetiti istupu Lukše Jakobušića na nekom summitu hrvatskih sportskih pregaoca, jer puno toga što je tamo prije par dana rekao, pa i sam nastup mi stvarno nije leglo.  Ali ova halabuka je tražila da se posvetim drugim stvarima, baš iz razloga zbog kojih mi predsjednikov nastup nije legao.  Naime, Hajduk radi malo ili ništa vezano za tu halabuku, pušta da to odrađuje ona šačica novinara i navijača koji za to nisu, ili su jako slabo plaćeni.  Neću se hvatati na prvi balun i spomenuti kako je predsjednik rekao da on čita isključivo novine, jer pregledom tih nekoliko dnevnih listova je jasno da to doista nema smisla.  A posebno nema smisla s njima pokušavati surađivati, baš kao što nema smisla pokušavati suradnju s HNS-om. I konstantno to pišem, vuk dlaku mijenja, ali ćud ne.  Najopasnija izjava koju je predsjednik rekao u tom svom istupu jest ona kad je naveo da je jedna od najvećih grešaka ljudi koji vode Hajduk to što često vjeruju da postoji neka zavjera protiv Hajduka.  I moram se složiti s predsjednikom, ali ga zapravo upozoriti kako on čini najveću grešku po tom pitanju.  Naime, doista ne postoji neka zavjera protiv Hajduka, postoji otvorena hajka i otvoreni rat protiv onog Hajduka koji želi promjene u hrvatskom nogometu.  I predsjednik će u jednom trenutku morati shvatiti da će se morati jasno odrediti, želi li on ostati omiljeni lik te društvene elite koja nam vodi državu i nogomet ili se boriti za poštene odnose u nogometu.  Naravno, on će vjerojatno reći da je njemu najvažnije da Hajduk bude prvak, ali ako misli da će Hajdukova titula koju će mordorski pregaoci proglasiti istom kao onim Mamićevima s Dinamom ikoga razveseliti, onda je tek u zabludi.  Otvoreni rat je to, predsjedniče, u kojem se prije nekoliko mjeseci i doslovno pucalo na ljude, ako ste zaboravili. Svi oni koji misle da je išta drugo u pitanju, mogu me slobodno opet proglasiti orjunašem.  Za kraj još samo jedna mala priča o onoj rečenici iz Večernjeg lista. Ona pretpostavlja da je Mamićev Dinamo prestao postojati, a to je još jedna činjenica na koju neki od nas već desetljećima pokušavamo ukazati.  Konstantno pišem da nije problem u Mamiću, baš kao što nije problem bio u sad već zaboravljenom Canjugi.  Ti likovi su samo gromobran za hrvatsku političku kastu koja uništava hrvatsko društvo, a hrvatski sport koriste onako kako su ga koristili komunistički vlastodršci u zemljama sa nešto čvršćom diktaturom od one samoupravno/jugoslavenske – kao dobru propagandu za uspješnost države i poligon za osobno bogaćenje.  I ništa se nije promijenilo kad je Canjugu zamijenio Mamić, kao što se neće ništa promijeniti ako Mamića doista mijenja Antolić ili netko drugi. Ništa se nije promijenilo kad je Markovića zamijenio Šuker, a nije ni kad je Šukera odmijenio Kustić.  Dok god je hrvatski sport poligon za iživljavanje nad sportašima i navijačima, a posebno platforma za izvlačenje love, apsolutno je nevažno je li netko sudio penal ili nije.  Važno je saznati tko profitira od cijelog ovog nereda, a to da neki profitiraju je svima jasno. Čak i onima koji nas etiketiraju.  Ovo je njihova zemlja, u rukama imaju novac, medije i samu državu.  Mi smetamo.  Naša je odluka hoćemo li odustati i predati se, ili smetati i dalje.  Nas nekoliko koji ovo pišemo i onih nekoliko koji ovakve nemušte članke čitaju znamo što ćemo, na ostalima je da se odluče.

Uvik cemo bit: