Nemojte zamjerati ZG medijima (čitaj dinamovcima). Bit će im ovog ljeta jako teško, a neće ih ni utješiti loš nastup repkice na Euru! Kad netko skoro 20 godina za redom bude prvi, navikne na to, smatra to normalnim, osjeća se nadmoćno, navikne na nadmoćnost. To je slično kao imati pa nemati. Jako se boje onoga što će im se dogoditi, više su nego svjesni toga. Stvarno vas molim da im ne zamjerate. Nije im nikako lako.

Slazen se da ce vrime pokazat ko ce bit bolji igrac, ali to i dalje ne znaci da svi parametri tada realni nisu tada govorili da bi po svemu Prpic triba postat bolji igrac. Al onda opet, u nogometu se dogadaju ozljede i nepredvidene okolnosti, koje jako utjecu na razvoj karijere pogotovo po prelasku iz juniora u seniore, sta se nazalost Prpicu dogodilo i mislin da se jos uvik nije vratia na razinu na kojoj je bia prije te mononukleoze. Pa eto sad ti računaj, Prpic je stagnira ili nazadova u tih godinu dana, a ovaj je dobia slobodu igranja u prvoj HNL bez ikakvog pritiska.

Prvo iskustvo s Poljudom mi je trebalo bit dok sam bio klinac još protiv Debrecena dok sam sa starcima na moru bio, Bogu hvala nije

Tek iduća utakmica je bila FCSB 2018. dok sam stekao financijsku neovisnost i bez razmišljanja uzeo bus za Split

Zatim su išli Gzira(😮‍💨), Istra odmah iza pa onda tek Tobol 2021. 

Najdraža uspomena definitivno finale Kupa, prvo mi je Drmić sve lađe potonuo a onda me Ferro iz pepela podigao

2023. nisam uspio otići na utakmicu ali zato jesam na Torcida kupu taman prije pobjede na Maksimiru 

Jeli vuk ili lisica?

Ili su u šumi?

Godina u kojoj smo se nakon par sezona apsolutne dominacije Dinama napokon borili za titulu i ostali kratkih rukava. Prva utakmica na Maksimiru ubojstvo, uništili nas 3-0 i niko nije virova da se može šta napravit na Poljudu. 

I onda krene utakmica, a Hajduk krene moćno i skroz stisne Dinamo. Na kraju moj najdraži igrač ikad i mladenački uzor Kalinić uvali 2 gola u naponu svoje igračke snage i sve se svede na rulet penala. Nekako nisan virova da nakon godina čekanja, patnje i emocionalnog roller-coastera ta noć može završit ikako drugačije nego s novim trofejom u Bilom salonu. Počeli su penali, a ja san se počeja molit. Onda je Hajduk falija prvi penal i nisan više moga gledat, lagano su počele suze. Kasnije je faljen i drugi penal i Dinamo je uzeja još jedan trofej, a ja san jeca satima nakon i baca se po podu toliko da me je ćaća mora smirivat. 

Nakon te utakmice uzeja san podužu pauzu od pračenja, ne samo nogometa, nego i sporta općenito. Subjektivno, ali meni ona utakmica protiv Turske dođe kao poraz "na male branke" u ulici u usporedbi s ovom.

Moja je žugala svaki put kad bi se ja i ćaća našli doma i gledali utakmicu pa bi se krenili svađat jer je stari bija generacija koja je gledala i Bajdu, pa mu je kaos zadnjih 10 godina pada teško na srce. Ja san bar tu mora udrit neku kontru da će bit bolje šta bi ovoga samo još dodatno snervalo. Nakon toga bi krenile žalopojke i šta njoj to triba u životu da se na svetu nedilju u njenoj obitelji psuje i svađa.

Sad kad je stari otiša na oni svit ona uredno odgleda utakmicu u svon kantunu kauču pa kad zovne da provjeri šta je s unučetom kuka kako su naše igrače ovi mlatili, al da smo ih ipak dobili jer ima Boga.