Evo ako je netko zainteresiran za čitanje o disciplini: 

Zašto kultura i disciplina moraju biti iznad pojedinaca 🔴🔵

U zadnje vrijeme je često među hajdučkim pukom tema tretman pojedinaca. Navijači su nezadovoljni kako se tretira ikona kluba Marko Livaja, i nedavno kažnjavanje novopridošlice Dalissona ide toliko daleko da se priča o trenerovom iživljavanju nad igračima.

Ipak, u ovom tekstu želim argumentirati da je gledanje na tretman pojedinaca vrlo površan način razumijevanje situacije, da se zanemaruje ključan aspekt u cijele situacije a to je održavanje discipline u svom najširem značenju. Disciplina je jedna od nekolicine najvažnijih stvari koje klub ima, zapravo jedna od fundacija koja se veže na sve ostalo za dugoročan uspjeh, te bez nje, talent, taktika i ulaganja s vremenom erodiraju, dolazi do implozije i sve se brže ili sporije, ali sigurno, urušava.

Ovdje ćemo podvući lekcije najvećih svjetskih nogometnih stručnjaka i vidjeti što su sve rekli vezano za disciplinu i vidjeti postoji li kakva lekcija za Hajduk.

Pa ako ćemo započeti s nekim, zašto ne s najvećim. Sir Alex Ferguson najtrofejniji je trener svih vremena. U karijeri osvojio je 49 trofeja, njih 38 u 27-godina dugoj karijeru u Manchester Unitedu i ostatak sa škotskim Aberdeenom.

Njegov Manchester united je bio izgrađen na vrlo strogim standardima oko profesionalnosti, točnosti, životnom stilu i poštovanju prema hijerarhiji u svlačionici. Bio je poznat po tome da nikoga nije štedio tko je ugrožavao disciplinu, pa ni najbolje igrače. Poznat je bio incident iz svlačionice kada je Ferguson u ljutnji napucao kopačku koja je Beckhama pogodila u glavu i raskrvarila mu arkadu, sve radi toga kako se Beckham ponašao na terenu bez lopte. Nakon tog incidenta Ferguson je rekao da Beckham naprosto "mora otići jer je smatrao da je veći od kluba". Dvije godine poslije Ferguson je potjerao i svog kapetana, Roya Keana. Nakon serije incidenata, rekao je da sama Keanova pojava destabilizira svlačionicu i da "100% mora otići", prioritizirajući sigurnost grupe i disciplinu nauštrb svog kapetana. Ferguson je ovime pokazao da se ne libi izbaciti najbolje igrače iz momčadi ako igračevo ponašanje, držanje ili ego potkopavaju njegove standarde ili kontrolu nad svlačionicom, čak i ako će to privremeno učiniti momčad slabijom.

Ferguson je u tom kontekstu izjavio: "Stavio sam disciplinu iznad svega i to nas je možda koštalo nekoliko titula. Ali, kad bi morao ponavljati stvari, učinio bi sve potpuno isto, jer jednom kad se oprostiš od discipline, oprostio si se od uspjeha i postavio temelje za anarhiju".

Ferguson je često govorio svojim igračima da je raditi naporno cijelog života svojevrstan talent. Očekivao je još više od svojih zvijezda - od njih je očekivao da rade još napornije. Za pojedince je rekao da ako utječu na atmosferu u svlačionici, na nastupe momčadi i na tvoju kontrolu igrača i članova stručnog stožera, da ih se naprosto treba odsjeći.

Drugi primjer kojeg ćemo koristiti je Pep Guardiola, drugi najtrofejniji trener u povijesti sporta. On je manifestirao disciplinu na jedan drugačiji način. Ona se zasnivala na neumoljivoj pripremi, kolektivnoj predanosti, na visokim osobnim standardima pojedinaca, visokim standardima taktike i nultom tolerancijom prema opuštenosti. Filozofija mu se zasnivala na tome da disciplina i kreativnost mogu koegzistirati, ali sloboda izražavanja se tek dolazi nakon što se odrade zadaci unutar kolektivnog okvira. Njegov citat u vezi toga je bio: "Igrač mora shvatiti da je dio momčadi, jer ako svaki igrač igra kao jazz muzičar, nastat će kaos". U tom kontekstu je Guardiola pokazao da će poslati na klupu svakoga tko se ne drži tih okvira. Stavljao je na klupu igrače visokih profila u najvećim klubovima - u Barceloni, Bayernu i Cityju. Poruka je svima bila jasna, tehnička kvaliteta sama po sebi ti ne donosi mjesto u momčadi, ali taktička disciplina donosi.

Kao treći primjer stavit ćemo onaj Diega Simeonea, koji možda nije među najuspješnijim po trofejima, ali je najčišći moderni primjer trenera čiji su cijeli identitet i karijera izgrađeni na disciplini. Desetljeće prije Simeonea je Atletico bio klub koji se vratio iz druge lige i bio klub sa sredine ljestvice uz pokoje iznenađenje i plasman na 4. mjestu. Njegov Atletico je postao jedan od najjačih europskih klubova te je bio svima poznat po neumoljivoj radnoj etici, taktičkoj odgovornosti, mentalnoj snazi i žrtvovanjem pojedinaca za kolektiv. Simeone je znao da disciplina nije nešto što je samo za utakmice - to je fundacija svega na terenu i van njega i tražio je potpunu disciplinu i na treningu pa čak i van sportskih objekata - dovodio je uglavnom igrače koji će odgovarati takvoj kulturi. Momčad je bila iznad ega. Uvijek je odabirao igrače koji će staviti potrebe momčadi ispred potreba za pokazivanjem svog talenta. Nije mogao birati najbolje individualce na svijetu kao što su to mogli Barcelona i Real u trenucima kada su bili dva najjača kluba na svijetu, ali je isto u tom periodu uspio tim dvjema momčadima izbiti dva naslova iz vitrina. Simeone ostaje primjer kako se s limitiranijom momčadi po pitanju talenta disciplinom može umanjiti razlika u kvaliteta koja dolazi iz sirovog talnta.

Vidimo da je svim ovim vrhunskim trenerima bilo iznimno bitno da individualci svojim ponašanjem ne narušavaju svlačionicu. Možemo reći da su ti treneri već izgradili autoritet, pa u tom kontekstu možemo pirčati i o nešto manje poznatim trenerskim "facama" koji su tjerali svoje najveće zvijezde.

Prvi takav primjer je Mikel Arteata, mladi trener kojeg je Arsenal uposlio da izgradi "novi Arsenal". Tijekom sezone 2021./22. Arteta je svom najboljem igraču i kapetanu momčadi, Pierre-Emericku Aubameyangu, oduzeo kapetansku vrpcu i potjerao ga iz momčadi nakon serije kašnjenja na treninge i kršenja disciplinskog pravilnika. Arsenal se za vrijeme Aubameyanga u klubu plasirao na pozicije između 5. i 8. mjesta, a sezone nakon toga je završavao na 2. i 3. mjestu te je ove godine napokon osvojio naslov, što pokazuje da se gubitkom kapetana i najboljeg igrača ne mora nužno postati lošija momčad.

Drugi primjer je Antonio Conte koji je s Chelseajom osvojio naslov u sezoni 2016./17. i odmah po završetku sezone rekao svom najbolje strijelcu Diegu Costi da više ne računa na njega. Iako mu je donio naslov, Conte je shvatio da je to moglo funkcionirati samo kratkoročno i da kao trener mora maknuti igrače s kojima ne može funkcionirati. Conte je kasnije pokazao da mu naslov nije donio pojedinac jer je i u drugim klubovima u kojima je radio, Interu i Napoliju, na temelju svojih metoda, od kojih nije popuštao, dolazio do naslova.

Treći primjer je onaj Carlosa Teveza u Manchester Cityju. Tijekom utakmice lige prvaka, Carlos Tevez se odbio zagrijati nakon što ga je trener Roberto Mancini podigao s klupe i poslao na zagrijavanje. Tevez je u prethodne dvije sezone, otkako je došao, bio najbolji strijelac kluba. Zabio je u prvoj sezoni 23 gola u 35 premierligaških utakmica, i 20 golova u 31 susret u idućoj sezoni. To je prosjek od minimalno 0.65 gola po utakmici, iliti 2 gola svake 3 utakmice, što je izniman rezultat. Prvi instinkt je vjerojatno popustit tako dobrom strijelcu za tako minoran incident, ali Mancini je shvatio da popuštanje dugoročno donosi puno veće posljedice. Dugo je trajala Tevezova suspenzija i nije se naigrao te sezone, a Mancini je ipak bez njega osvojio naslov prvaka, prvi za klub nakon više od 40 godina čekanja.


Ovi primjeri samo pokazuju da se trenerov autoritet mora poštivati, neovisno tko to bio, jer vrlo vjerojatno postoji puno veći razlozi od naprostog "treniranja strogoće". Gonzalo Garcia možda nije Sir Alex Ferguson ili Guardiola ili barem Arteta, ali je trener kluba imenovan od ljudi koji stoje na višoj poziciji i njegova se riječ treba poštivati, koliko god netko drugi mislio da je besmislena, jer svaka uspješna organizacija se mora zasnivati na poštovanju prema hijerarhiji. Jeli se Ferguson "iživljavao" nad Beckhamom, Guardiola nad Ibrahimovićem, Arteta nad Aubameyangom ili Mancini nad Tevezom? Jesu li to bili sve činovi jačanja vlastitog ega ili možda postoji nekakvo promišljanje u svemu tome, da se čini "veće dobro" radi "manjeg zla", kao što možda postoji nekakvo promišljanje kod Garcije koji želi izgraditi klub prema nekoj svojoj viziji.

Podsjetimo, već smo spomenuli da je disciplina jedna od najvažniji stvari, jedan od stupova momčadi iz koje se razvija kultura momčadi. Kultura je set vrijednosti, standarda, pravila ponašanja i nepisanih pravila koji će postati osobnost ili "DNA" momčadi. A to je nešto što se gradi s vremenom.

Real Madrid je uvjerljivo najuspješnija momčad Europe s 15 osvojenih Ligi prvaka, ali nevjerojatno zvuči da postoji period prije 20-ak godina kada 8 sezona u nizu nisu mogli proći osminu finala toga natjecanja, a još nevjerojatnije zvuči da je to počelo dok su još za klub igrali istovremeno igrači poput Zidanea, Ronalda Luis Nazarija, Figa, Raula, Beckhama i Roberta Carlosa. Tek dolaskom Cristina Ronalda se klub počeo mijenjati, jer je Cristiano svojim mentalitetom počeo mijenjati klub. Benzema je izjavio da ga je Cristiano promijenio jer prije njega nije imao toliku predanost treninzima i svim ostalima stvarima van nogometa poput nutricije i spavanja. Kasnije je rekao da ga je Cristiano direktno inspirirao za održavanje forme u 30-ima jer je analizirao njegovu dnevnu rutinu. To je omogućilo Realu da i nakon što je Cristiano, jedan od najboljih nogometaša u povijesti igre, otišao da i dalje zadrži visoku razinu igre. Kada imate lidere u momčadi s jakom radnom etikom, poput Benzeme, Modrića i Kroosa onda svatko od mladih igrača koji dođu počnu te liderske crte preuzimati i na taj način se zadrži "pobjednički DNA" uslijed smjene igrača. Isto tako se taj "DNA" može izgubiti, čemu svjedočimo u zadnje vrijeme nakon što je Real drugu sezonu zaredom ostao bez ijedne titule s igračima u momčadi poput Viniciusa, Mbappéa i Bellinghama koji su sami po sebi sama svjetska elita.

Kultura momčadi ono što će nekad učiniti momčad da uspiju ili da propadnu. To je ono što će definirati hoće li se igrači žrtvovat jedan za druge ili će svatko smatrat da je svatko za sebe. Livaja je pokazao da je sam za sebe, nakon što se nedavno na pripremama prvo iskradao s nekolicinom drugih igrača, a nakon što je uhvaćen i kažnjen, jedini od te nekolicine igrača koji je odbio trčati za kaznu. Pokazao je da traži povlašteni položaj kao legenda kluba i to ide protiv svih načela koji su nas učili ovi uspješni treneri. Valja spomenuti da je osim toga odbio doći na klupsko slikanje, što nema ni veze s trenerom, nego je naprosto diraktno disrepektiranje kluba koji ga plaća.

Kako stvoriti kulturu u klubu kojoj će se svi trčati od prve do zadnje minute, dati sve od sebe i boriti jedni za druge ako najbolji igrač momčadi i njen kapetan nije u stanju to raditi? Kakvu to poruku svima šalje kada isti taj igrač izjavljuje u medijima da ima drugačiju viziju nogometa od svog trenera? Čitajući sve ovo do sada, mislite li da se igrač treba prilagoditi treneru ili trener prilagoditi igraču? Kod Sir Alexa Fergusona bi takav igrač bio odmah potjeran, a kod Guardiole ne bi niti zaigrao jer želi na terenu igrati ono njemu odgovara, a ne momčadi. Odbija se podrediti kolektivu, nego traži da se kolektiv podredi njemu.

Također, ako zamjerate Garciji situaciju s Dalissonom u kojoj je kasnio na trening i radi toga je kažnjen neigranjem u važnoj utakmici, morate shvatiti da šaljete svim ostalim igračima da su pravila fleksibilna i da se ne trebaju ozbiljno shvatiti, jer će biti odbačena prvom prilikom. Hajduk je patio bez Dalissona u utakmici protiv Žiline i više nego što je trebao, ali budite sigurni da nakon te utakmice svatkome komu je stalo do igranja u Hajduku jasno i glasno prenesena poruka kakve su posljedice kada se ne slijede pravila i da će svako od njih od sada ozbiljnije shvatiti treninge i utoliko će se povećati standard posvećenosti i predanosti poslu unutar cijele momčadi.

Stoga, svaki puta kada smatrate da se igraču treba popustiti, da bi trebao proći nekažnjeno, ono što pokušavate je umanjiti štetu, ali takva odluka zapravo narušava dugoročni uspjeh kluba jer prioritizirate kratkoročne uspjehe, a ako smo nešto ovdje naučili, to je da bi svi veliki treneri radije izgubili utakmicu nego disciplinu.