Kad sam krajem rujna napisao “Sad vi vidite koliko je realno da se za naslov prvaka bori netko tko izmete Fenerbahçe i netko tko se muči protiv četvrtoligaša s igračem više”, nekoliko dana trajala je javna i privatna rafalna paljba po meni od strane ‘pravovjernih’ hajdučkih vojnika koje sam izdao jer sam se usudio reći da Dinamo ima bolju momčad od Hajduka. Toliko bolju da nije ni blizu.
Osam mjeseci kasnije Dinamo je ispred Hajduka okruglih 20 bodova, a još uvijek nisam zaprimio ni jednu jedinu ispriku za “Neznalico” ili “Izdajico” ili “Vidimo se na kraju sezone” ili da ne citiram dalje sva govna koja sam dobio po sebi od onih koji znaju bolje. I vide šire. To su, eto, pravi i veliki hajdukovci. Jer oni vjeruju bez obzira što se dogodilo. A ja, eto, nisam vjerovao. Pa sam, eto, manji hajdukovac. Ali dobro, navikneš se. Takav je posao.
A nije uopće trebalo biti nešto posebno pametan, jer Dinamova ovosezonska dominacija nad Hajdukom bila je predvidljivija nego kiša u Londonu. Ne samo zbog matematike koja kaže da je Dinamo prošlog ljeta u svoju momčad uložio 20 puta više novca nego Hajduk, nego i zbog činjenice da se Hajduk opet iznova posvađao sam sa sobom i sa svim logikama i principima kojima se ozbiljni nogometni klubovi vode na promišljenom putu do uspjeha.
Dok je Dinamo ovlastio Zvonimira Bobana da i prije nego što će službeno i papirnato preuzeti predsjedničko žezlo krene u definiranje i slaganje momčadi koja je pod njegovim ravnanjem bila praktično posložena u manje od mjesec dana njegova službenog predsjednikovanja, Hajduk se opet gušio u procedurama i procesima kako bi proceduralno i papirnato propisno bez nečije pisane žalbe potvrđene taksenim markama uveo Gorana Vučevića u posao slaganja sportske politike. I naravno, zakasnio u sezonu, kao što kasni već više od dva desetljeća.
I kao što će zakasniti i u sljedeću. Jer već kasni. Iako je Vučević već davna prošlost, a Hajdukova sportska politika još jednom, valjda 20. put u zadnjih 20 godina, kreće ispočetka. Ali sad će to biti ono pravo. Vjerujte.
Ovosezonski Dinamo i ovosezonski Hajduk učinili su poprilično diskutabilnima nogometne kanone po kojima za svaki uspjeh nužno treba vrijeme. Istina je da treba i to je neumoljvo, ali daleko više nego vrijeme za bilo kakav uspjeh treba — znanje. Najprije onih koji projektiraju, pa zatim onih koji izvršavaju. Jer možete imati svo vrijeme svijeta; ako ne znate što radite, neće vam pomoći.
Boban je jako dobro znao što želi i kakvu momčad želi. Kakvog trenera želi. Kakav Dinamo želi. Isprojektirao ga je i prezentirao i uz sva kašljucanja na koja je nailazio — čvrsto je stao iza onoga što je zamislio i osmislio. Potpisao je Marija Kovačevića i u dobru i u zlu. Stao je iza njega i u dobru i u zlu. I Kovačević je isporučio veliku većinu onoga što je od njega tražio.
A Kovačević je prije svega ostalog što je napravio u Dinamu morao sam sa sobom raščistiti neke stvari. Trebalo mu je vremena da shvati i prihvati da Dinamo nije sličan ni jednom klubu kojeg je dosad vodio i da se navikne na zahtjeve koje kao trener nikad dosad nije imao. I njemu je trebalo vremena, ali ne bi mu pomoglo svo vrijeme svijeta da nema trenersku kvalitetu.
Dinamo je uoči prošle sezone praktično promijenio čitavu svlačionicu. Mnogi su mislili da je to kockanje i da se tako ne radi, ali, iskreno, meni je imalo apsolutno zdravu logiku da, ako klub daješ u ruke nekome tko se zove Zvonimir Boban, da mu zaista daješ klub u ruke. Bez hinjenih administrativnih kontrola ljudi koji su tobože na višim pozicijama, a zapravo nemaju nijedan argument po kojem bi ga mogli ili trebali ‘preglasavati’. Sto baba, kilavo dijete.
Da, ako u ovom odjeljku o Dinamu vidite nekakvu skrivenu poruku o Hajduku, to je zato što je doista tu.
Hajduk u svih ovih gotovo dva desetljeća navijačke upravljačke demokracije nije uspio pronaći svog Bobana kojem će klub dati u ruke i pustiti ga da radi. I puhati mu u leđa, ne u prsa. Hajduk u 20 godina nije shvatio da vrijeme nije jedini faktor. Da je puno važnije znanje. Hajduk se 20 godina bavi procedurama, protokolima i papirnatim strategijama, teorijom umjesto praksom. Formom umjesto sadržajem.
Nije trebalo biti nekakav nogometni genijalac da već u prvoj međusobnoj utakmici, prvom derbiju na Poljudu u rujnu shvatite i prihvatite realnost koja će se na koncu manifestirati s 20 bodova viška. U toj prvoj međusobnoj utakmici novokomponirani i neuigrani Dinamo gotovo je rutinski držao Hajduk na distanci, a zatim ga ugasio s dva bljeska individualne kvalitete.
Već tada je svakome tko je htio vidjeti bilo vidljivo da je već u rujnu Dinamova momčad razinu iznad Hajdukove. Prije svega mentalno, a zatim i nogometno. Naravno, mentalna snaga i samopouzadnje izviru iz kvalitete, a Dinamo je na kvalitetu potrošio ozbiljan novac.
Ali isto tako je i Hajduk potrošio (i troši) za hrvatske prilike ogroman novac, pa bi se očekivalo da on svim ostalim klubovima u ligi bude ono što je Dinamo njemu. A nije. I tu Hajduk treba tražiti svoje odgovore i svoja kapitalna promišljanja.
Jer Hajdukovu inferiornost u odnosu na Dinamo više od svih međusobnih dvoboja razgolitilo je proljeće u kojem je sve već bilo riješeno. Proljeće koje je Hajdukova momčad potrošila da bi što prije dočekala kraj i ljetni raspust, dok ga je Dinamova momčad iskoristila kako bi bildala i bodove i samopuzdanje i s osmijehom srastala zajedno u pobjedničkom duhu.
Dok je Hajduku sezona bila gotova onda kad je izgubio utrku za titulom, za Dinamo je sezona završila zadnjim kolom. Zato je Dinamo s pet otišao na 20 bodova razlike. To rade momčadi i klubovi pobjedničkog mentaliteta i karaktera.
Mnogi će reći kako je svejedno izgubio prvenstvo na kraju za pet ili 20 bodova, svejedno si drugi. E, pa apsolutno nije svejedno. I u tome “svejedno je” leži ključ svih Hadukovih neuspjeha iz prošlih sezona. I taj stav će svoje posljedice imati i u narednim sezonama.
Karakter i samopouzdanje pokazuju se u svakoj utakmici, bez obzira na to je li prvenstvo riješeno ili nije. Iskusni treneri će reći da svaki trening, a kamoli utakmica, koji u životu ne odradiš na svom maksimumu više nikad nećeš moći vratiti.
I baš taj trening ili ta utakmica odrađena ‘preko one stvari’ će ti jednom doći na naplatu kad nećeš ni znati da je došla. S nekim promašenim penalom, izgubljenom loptom za suparničku kontru ili ozljedom koju si mogao izbjeći.
U jednom trenutku ovog proljeća — konkretno, nakon uvjerljivog dojma i trijumfa u Puli — učinilo se da bi ovog proljeća s Gonzalom Garcíjom konačno moglo biti drugačije. Da bi Hajduk konačno mogao iskoristiti ostatak proljeća da živi u tenziji, mentalnoj ako već ne rezultatskoj, koja će ga pripremiti za sve ono dramatično što ga čeka ovog ljeta u tko zna kojem novom europskom pokušaju, a kasnije i prvenstvenom.
Međutim, ispalo je da je to bio tek kratkotrajni bljesak svjetlosti koja se brzo ugasila, a Hajduk je opet iznova potonuo u rezultatski očaj i deficit koji vrišti iz svega glasa.
Jer ako je postalo svejedno hoće li Hajduk za Dinamom na kraju sezone zaostati za pet ili 20 bodova, onda je Hajduk u daleko većim govnima od same činjenice da će još jednu sezonu u kojoj protiv sebe nije imao ni Mamićev sustav ni sudačke rafale u noge, završiti i bez trofeja i bez Europe.
Svaki sljedeći put kad se zapitate “Kako se Hajduku ovo uvijek događa?”, zašto Hajduk stalno pada u sudačkim nadoknadama, kako može na onakav način izgubiti onakvu utakmicu u Rijeci u četvrtfinalu kupa — sjetite se ovog proljeća i svih proljeća u zadnjih 20 godina.
Tu se grade i tešu svi ti porazi u zadnjim minutama, tu se zalijeva Hajdukova ‘nesreća’. A nije nesreća. Nego je samo proizvod onoga što (ne) radiš.
Naljutili su se mnogi na Garcíju kad je ovog proljeća rekao “Ako ja trebam motivirati svoje igrače, onda su na krivom mjestu”, jer je tobože njegov posao da ih motivira. A García je rekao najprecizniju moguću rečenicu o stanju u Hajduku ne samo ovog proljeća, nego svakog proljeća.
Ako netko treba objašnjavati Hajdukovim igračima da nije isto zaostajati za Dinamom pet ili 20 bodova, to nijedan García neće promijeniti. Jer García će doći i proći kao što su u Hajduk došli i prošli i bolji i lošiji treneri od njega, a Hajdukova sustavna luzerština ostaje. I prenosi se s koljena na koljeno.
Ne može me nitko uvjeriti da je svaki igrač kojeg je Boban ljetos doveo u Dinamo gladniji ili karakterniji od baš svih igrača koje mu je Hajduk ove sezone suprostavio. Iako je činjenica da je Dinamo financijski moćniji klub od Hajduka, nikad me nećete uvjeriti da se njihova razlika u budžetima mjeri u 20 bodova na kraju sezone. Jer nije tako. Ako je to istina, onda bi razlika između Hajduka i svih ostalih, uključujući i Rijeku, svake sezone trebala biti 20 bodova. A nije.
Summa summarum: Dinamo je maksimalno iskoristio vrijeme koje je imao da bi pronašao kvalitetu i izbrusio joj karakter. Istovremeno, Hajduk se ponaša kao da ima svo vrijeme ovog svijeta i da je potrebno samo dovoljno dugo čekati, pa će se “jednom sve poklopiti”.
Neće. Jer varijabla vremena bez varijable kvalitete ne znači ništa.
Nitko Hajduku nije smetao da na proljeće prvenstveno brusi pobjednički karakter momčadi, umjesto da se bavi stadionom, kampom ili ukrajinskim kripto milijunima.
Nitko mu nije kriv što je umjesto karakterne momčadi izbrusio samo još dublju rupu iz koje tugaljivo gleda prema svom najvećem rivalu dok ovaj podiže trofeje i priprema novu europsku avanturu.
Toni Fruk: "Razmontirat ćemo ih na svakom dijelu terena" . - Rezultat 5:0. Marko Livaja:" Ima sljedeća sezona".
