Dok čekamo povratak na vrh ljestvice mojih 5 centi o ložama.
Spletom životnih okolnosti najviše puta bio na Maksimiru, ponuda hrane i pića ok, sjedala udobna, al po zimi ni dekice ne pomažu. Utakmice se prate na malim ekranima koji vise sa stropa jer je pogled prema terenu očajan.
U najboljem sjećanju svakako Johan Cruijff Arena, dovezeš se s autom u garažu ispod stadiona, lift do tribina, hostese, iće, piće, baš gušt.
Azadi stadion u Teheranu ne bi ni računao jer nema klasične lože, tek nešto bolja sjedala i okrepu za vrijeme utakmice.
Inače firma za koju radim ima skyboxeve na Bernabeu i Camp Nou, ali nisam još imao priliku otići.
Sve u svemu festival snobizma, ali važno je prije osude imati na umu jednu bitnu činjenicu.
Ti snobovi (koji u pravilu ne plaćaju to iskustvo iz svog džepa već budu pozvani, ugošćeni), odnosno kompanije koje zakupljuju lože, pune klupske blagajne tako da bi svi mi, obični smrtnici mogli imati priuštive cijene ulaznica.
Netko je ranije spomenuo kako je jedna od prednosti što možeš upoznati neke od idola. Djelomično bi se složio jer sam na Maksimiru upoznao Franu Riđana, a u Amsterdamu Edwina van der Sara.