A upravo je on svojim golom Anderlechtu donio Hajduku zadnju pobjedu u skupini europskih natjecanja. Prošlo je 16 godina od Antinog gola Anderlechtu i nadimka "Sinjski dijamant", koji je tada dobio. 

U prvom velikom razgovoru nakon odluke o povlačenju u igračku mirovinu prošli smo najzanimljivije trenutke Antine karijere, nakon koje započinje novu - trenersku. I iskoristili smo priliku fotografirati ga s loptom kojom je zabio gol Anderlechtu, potpisanom od strane trenera i svih igrača koji su nastupili na toj utakmici te njegovim dresom s rođendanske utakmice protiv praške Slavije. 

- Ovaj dres je poseban jer sam tada bio kapetan momčadi, a to je jedinstvena prilika, jednom se u životu igra utakmica za 100. rođendan kluba, to je mi je posebna čast. A i ova lopta napokon odlazi u povijest, vjerujem da će Hajduk uskoro do nove pobjede - kazao nam je Ante na početku razgovora.  

Većina suigrača iz te povijesne utakmice se već odavno umirovila...

- Tomasov se još uvijek drži u Astani, njemu je 39 i tamo je legenda kluba, Maloča još igra... i to je to, ostali su već u mirovini i, što je najzanimljivije, većina je krenula u trenerske vode, Subašić, Ljubičić, Vejić, Bulku, Trebotić, Čop... 

Koliko čujemo, i vi ćete njihovim stopama?

- Upisao sam trenersku školu, želim sve napraviti kako treba, od početka. Uzeo sam nekoliko djece s kojima radim individualno u Glavicama, gdje imamo idealne uvjete, pa ćemo vidjeti kako će se cijela priča razvijati. Ali ne želim preskakati stepenice, odradit ću sve po redu...

Je li bilo teško donijeti odluku o završetku karijere? 

- Nije, odluka je praktično došla sama od sebe. Na neki način, donio sam je već kad sam se vraćao kući i zaigrao za Croatiju iz Zmijavaca. Sad je i službeno, nisam više želio gubiti vrijeme po drugoj ligi koja nije tako kvalitetna, dapače, malo sam se i razočarao, pogotovo nakon Jurjevca. Loša je organizacija, teško je, pogotovo mlađim igračima, samo se iznerviraš i gubiš vrijeme pokušavati objasniti i ukazivati na neke stvari... Zvali su me prijatelji da radim kao skaut ili menadžer, ali odlučio sam se upisati i završiti školu. Počeo sam u Sinju sa sedam godina, a sad nakon gotovo 30 godina zatvaram krug i posvećujem se radu s mladima. 

Koje su najljepše uspomene iz karijere?

- Što se tiče igračke karijere, definitivno Hajduk pa Olimpija, a što se tiče života, Split pa Pescara. Zapravo, općenito Italija jer sam igrao tamo za brojne klubove. Naučio sam i jezik, baš sam nedavno išao sa suprugom i djecom, obišao Padovu, Veneciju... Ako bih negdje mogao živjeti, a da nije Hrvatska, onda bi to bila Italija.

Gdje je bilo najteže?

- U Rusiji, jer sam se razbolio. Lijepo su me primili u Tosnu, bilo je nekoliko igrača iz regije koju su mi se našli pri ruci, ali prošao sam kalvariju s kolabiranim plućnim krilom, mjesec dana sam bio u bolnici, sam, bez ikoga svoga, osim tih par suigrača... 

Imali ste mnogo nesreće u karijeri...

- Da, od starta sam nekako uvijek imao probleme, često donosio pogrešne odluke... Nije bila najsretnija odluka da idem iz Hajduka u Pescaru, to sam znao i tad, ali nije bilo izbora. Imao sam ponudu Basela koja je bila nešto lošija za Hajduk od Pescarine, a znamo svi kako je Hajduk tad živio, trebao mu je novac... Nekidan sam se baš u razgovoru sa suprugom prisjetio kako sam plačući potpisao ugovor. Ona je tada bila moja djevojka, danas mi je supruga... Tim sam potpisom riješio egzistenciju, a plakao sam jer sam znao da to nije dobar izbor. Pescara se borila za opstanak i gledali su samo kako će primiti što manje golova, a ne kako će zabiti koji... 

Zašto ste pristali otići u Pescaru?

- Bio sam mlad, emotivno povezan sa Splitom i Hajdukom, u to vrijeme mladi igrači nisu tako rano odlazili u inozemstvo. Meni je u Hajduku bilo odlično. Kasnije, kad god bih kroz karijeru sreo nekog Slovenca, Srbina, Crnogorca..., svi su me pitali kako mi je bilo u Hajduku, kako je to kad je stadion pun, kako je s navijačima kad ne ide... Ja ne mogu reći ništa loše, nikad me nisu prozivali navijači, nikad mi nisu zviždali ili da sam doživio nešto loše, nemam nijedno negativno iskustvo. A pristao sam otići da bih pomogao klubu...

U Hajduku ste zaradili i nadimak?

- Da, taj me nadimak "Sinjski dijamant" prati od Europske lige, kad je TV komentator Drago Ćosić nakon gola Anderlechtu povikao: "Vukušiću Ante, sinjski dijamante...".

Na koncu ste i kafić nazvali tako?

- To je bio suprugin prijedlog, ja sam tad bio u Rusiji, ona je predložila to ime, a ja sam se složio. Nisam mnogo ni razmišljao, nakon operacije pluća samo sam razmišljao kako ću se vratiti kući. 

Koga pamtite od trenera?

- Pokojnog Špacu Poklepovića, njega se uvijek rado sjetim. I razgovora, i treninga, i utakmica... Tad su braća Sharbini došla u Hajduk kao najveće zvijezde lige, a on je stao iza mene i gurao me, stavljao me igrati prije Ahmada. Ta mi je prilika i njegova podrška značila mnogo, stalno je govorio da sam ja igrač koji odgovara njegovoj koncepciji nogometa.  

Nešto kao Šego danas kod Garcije?

- Recimo da je to to, obojica smo slični, radni napadači... Igrali smo nas dvojica i zajedno u Varaždinu jednu sezonu, mogu reći da Šegu jako dobro poznajem. 

Je li tada pokazivao naznake ovoga što je danas?

- Iskreno, ne. Nije imao samopouzdanja, nije radio na sebi... I onda se sve okrenulo kad se ozlijedio. Mučila ga je loža, krenuo je sanirati taj problem, radio je dodatno s jednim trenerom u Zagrebu, i od tada mu se sve otvorilo, pogotovo otkad je Varaždin preuzeo Nikola Šafarić, koji je stao iza njega i podržavao ga, čak i kad nije igrao dobro. Slično kao Garcia sada u Hajduku. Opustio se, radi,. ulaže u sebe, i to mu se vraća, to je jedini ispravan put. 

Jeste li mogli i zamisliti da će Hajduk toliko čekati novi plasman u europske skupine?

- A tko je to mogao i zamisliti... Baš mi prijatelji govore da napokon više neće govoriti kako je Hajduk zadnji put igrao Europu dok sam ja igrao...

Nema više Sinjana u Hajduku?

- Silić je iz Dicma, to je blizu, ha, ha, ha...

Kako vam izgleda ovaj novi Hajduk?

- Meni dobro, bilo je mnogo kritika na početku, ali sve se okrenulo, digli su se na ljestvici, plasirali u Europu, pogođeni su i ovi novi igrači koji su došli... Ranije su trošili milijune i nisu pogodili, niti su išta napravili, a sada sve izgleda dobro. 

Je li bilo ikad prilike za vaš povratak na Poljud?

- Bila je prilika nakon Olimpije, nakon što sam bio najbolji strijelac slovenske lige s 26 golova i 10 asistencija. Sad mogu reći da je manje-više sve bilo i dogovoreno, ali se na koncu ipak nije realiziralo.

Tko je zaustavio posao?

- Tadašnji sportski direktor Mindaugas Nikoličius. On se nešto raspitivao kod trenera u Sloveniji kakav sam ja, a ja u to vrijeme nisam želio trenirati jer sam tražio raskid ugovora, pa sam na taj način vršio pritisak na klub. On je zaključio da nisam profesionalan i da bi to bilo loše za svlačionicu Hajduka, iako su ga oni koji me bolje poznaju uvjeravali da to nije istina. Ostaje žal što se nisam tada vratio, želio sam odigrati još sezonu-dvije i oprostiti se u Hajduku, ali...

Na koncu niste ostali ni u Olimpiji?

- Pokojni Milan Mandarić, koji je bio vlasnik Olimpije, želio me pod svaku cijenu zadržati, ali ja sam se želio vratiti u Hajduk i završiti karijeru... I zarekao sam se da neću zaigrati za Olimpiju makar nikad više ne zaigrao nogomet. Na koncu je Hajduk propao, ja sam pauzirao mjesec dana i otišao u rumunjsku Steauu. Bilo je to vrijeme korone, a imao sam i ponudu iz Dubaija. Pitao sam Antu Ercega, koji je bio u Dubaiju, što da radim, a on mi kaže da sam zabio sto golova i da čekam Europu. Dogodila se potom korona...

Niste baš dobro birali klubove...?

- Nisam... Ta Steaua s predsjednikom Gigijem Becalijem..., odigrao sam svega par utakmica, nakon toga sam otišao. Imao sam ponudu iz Craiove, ali sam otišao u Messinu, u talijansku Serie C, bio je zanimljiv projekt, željeli su u Serie A, ali kratko je trajalo, predsjednik je otišao zbog financija. Kao da mi je bilo suđeno da biram klubove koji upadaju u probleme. Peh za pehom, mogao bih roman napisati. Onda sam otišao u Srbiju, u Kolubaru, gdje me zvao predsjednik, došao je u Sinj po mene. Nije to bilo baš uobičajeno, ali znao sam neke igrače koji su me preporučili i rekli da ćemo biti super. I bilo je isprva, predsjednik kluba i općine bili su glavni, dali su mi odlične uvjete, ali, kad smo izborili opstanak, krenuo je neki cirkus, na koncu su ih izbacili iz lige...

Zrinjski Jurjevac je posebna priča?

- A što reći, prošao sam sve, ali to što se tamo događalo je posebno poglavlje knjige. Čisto ludilo, ne možeš vjerovati što je to, sve najluđe što se može dogoditi u nogometu, tamo mi se dogodilo. To je također bila pogreška, trebao sam čekati neku bolju ponudu. 

Koga pamtite od suigrača?

- Najviše su mi pomogli Srđan Andrić, Hrvoje Vejić i Daniel Subašić. Bili smo na pripremama u Turskoj kad su oni u dogovoru s trenerom Goranom Vučevićem predložili da budem kapetan. Zvali su me nakon jedne večere, rekli su da sam dobrim igrama i ponašanjem zaslužio traku i obećali su mi da će mi oni biti podrška. To su igračke i ljudske veličine, nisam spavao kad su mi to rekli. Rijetka je to čast, pogotovo što smo tad igrali utakmicu protiv praške Slavije povodom 100. rođendana kluba, a ja sam bio kapetan.

Igrali ste i za reprezentaciju?

- Da, bio sam godinu dana među kandidatima, kod Slavena Bilića i Igora Štimca, debitirao sam protiv Švicarske... To je posebna čast, da samo treniraš s takvim veličinama...

Što bi danas savjetovao mladom Anti Vukušiću?

- Da nađe nekoga tko će razmišljati razumno i tko će mu dati pravi savjet. Da nije bio u pitanju Hajduk, nego neki drugi klub, da sam bio iskusan kao kad sam predsjedniku Olimpije Milanu Mandariću, koji mi je bio kao otac, kazao da ne želim više ostati i da ću se ostaviti nogometa ako me ne pusti...  Ali bio sam mlad, Hajduk je posebna emocija, popustio sam i otišao u Pescaru iako sam znao da to nije dobar potez. Čak je bila mogućnost da se nakon prve sezone vratim na posudbu, ali Hajduk nije imao novca...

Tada ste zaradili i ozljedu pluća?

- Ne znam točno, ali mislim da sam to vukao još od prometne nesreće u Splitu. Boljelo me, ali sam igrao, nekoliko godina sam to vukao i u Pescari dobio novi udarac. Kasnije su mi kazali da sam svjetski fenomen, da sam igrao praktično s jednim plućnim krilom. Na koncu su u Rusiji shvatili da nešto nije uredu, poslali me u Moskvu u bolnicu kod nekog poznatog pulmologa koji mi je to riješio operacijom. Spasio mi je glavu. 

Kako ste otkrili problem?

- Nakon potpisa ugovora u Sankt Peterburgu otputovao sam avionom za Moskvu jer je momčad već bila na pripremama. Na letu me toliko me boljelo da sam mislio da ću se onesvijesti, nisam mogao disati... Računao sam da će proći jer je nakon slijetanja bol popustila, ali postepeno je jačala pa sam nakon pet dana otišao u bolnicu i na koncu morao nakon operacije mjesec dana pauzirati. Negodovali su iz kluba jer su me morali plaćati godinu dana, a došao sam ozlijeđen, pa sam na koncu na svoju štetu raskinuo ugovor, da ipak ispadnem fer prema njima i menadžeru koji me doveo. 

Mnogo nesreće ste imali, ne samo pluća, nego i krivi izbori klubova, propadanje transfera zbog korone, lom noge... 

- Da sam praznovjeran, mislio bih da je to zbog broja 13 koji sam često nosio, ali nisam. Izabrao sam ga slučajno, kad sam ulazio u prvu momčad Hajduka bili su slobodni brojevi 2 i 13. Bilo mi je suludo kao napadač uzeti broj 2...

Što pamtite iz tih vremena?

- Pamtim Europu, karantene u Dugopolju odakle su nas brojni navijači ispraćali i dočekivali, kako se po povratku iz Bukurešta nismo mogli probiti iz zračne luke od razdraganih navijača, šjor Špace koji ih je preko megafona molio da nas puste kućama, pa te utakmice za 100. rođendan kluba... To su trenuci za pamćenje. Bilo mi je lijepo i u Italiji, tamo se živi nogomet 24 sata na dan, pogotovo na jugu. U Olimpiji mi je isto bilo odlično, dobra momčad, ljudi u klubu, trener Safet Hadžić koji se s nama starijima sve dogovarao, on nas je jako uvažavao i sve smo skupa odlučivali, Stefan Savić, Endri Cekici, Luka Menalo, Asmir Suljić, Tomislav Tomić, Miral Samardžić... Odlična momčad, bili smo klapa, supruge su nam se družile, i na koncu smo zamalo ušli u Europu.

Prepoznaju li vas navijači na ulici?

- U Sinju me svi znaju, a u Splitu me nema puno, ali prepoznaju me, makar sam promijenio frizuru... Nisam se nikad baš previše gurao u javnost. 

Dolazite li na Ajax?

- Baš sam razmišljao o tome, bio bi red doći. Sram me reći, ali nisam bio na Poljudu otkad sam otišao iz Hajduka u Pescaru. 

Nikad? Zbog ljutnje ili...?

- Ne, nisam bio ljutit, nego sam uglavnom bio zauzet jer sam i ja igrao. Ono malo slobodnog vremena oko Božića ili ljeti bih ostao s obitelji, suprugom Ratkom, kćerima Irinom i Emom jer sam rijetko bio kući... Ali red bi bio sad kad su se vratili u europske skupine da se i ja vratim na tribine i pogledam utakmicu uživo. 

Red bi bio i da vas pozovu?

- Red je da ja dođem i podržim ih. Znam Šegu, znam Livaju, Stipica je moja generacija... Znam oružara Čolaka, fizioterapeuta Brnasa, kojeg sam nedavno sreo na Alci, trenera Španjića... Mnogo je vremena prošlo, mnogo toga se promijenilo...

I danas je misterija tko je asistirao za onaj vaš gol Anderlechtu?

- Ljubičić je poslao loptu prema meni, Trebotić tvrdi da ju je on dirao i promijenio joj smjer... Nema veze tko je i što je, bitno je da je ušla.

Može li Hajduk uzeti koji bod u Europi?

- Gledao sam ih protiv Rakówa, Osijeka, Lokomotive... Igraju dobro, igraju nogomet, što je i najvažnije, nema čekanja i kalkulacija. Suparnici su teški, ali možda ih ti velikani ne shvate ozbiljno na početku pa možda i uzmu bodove. Treba biti realan, treba se potući sa svima, pa što bude. I mi smo se potukli s AEK-om, Anderlechtom, Zenitom, nitko nas nije razbio. Borili smo se sa svima. Nema lakih utakmica, na svakoj treba dati sve od sebe i vjerovati. Ja vjerujem da mogu do bodova...

Tko vam se sviđa?

- Šotiček, mali igra sjajno, moderan je, nema takvog u Hrvatskoj, on je kalibar za reprezentaciju. Šego je dobar, Dalisson mi se sviđa, nakon dugo godina odradili su dobar prijelazni rok. Još da nađu načina kako uklopiti Livaju, on bi bilo najveće pojačanje. Njemu se mora naći prostora, koliko god, nekad pola sata, nekad od prve minute, jer on može zadržati loptu, dati momčadi priliku da predahne, da podijeli neke asistencije, zabije.. Kažu da Livaja nije brz... Pa to nikad nije bila njegova osobina, njegova kvaliteta je nešto drugo. Vjerujem da će mu Garcia naći mjesto i da će mu Marko to vratiti, pokazati kvalitetu kad to bude najviše trebalo...