Članak na Telesportu, kopija.
Realno, fotka dana bila bi scena snimljena u VAR sobi u Kranjčevićevoj, u trenutku kad su Zdenko Lovrić i ekipa odlučili da neće glavnom sucu Tihomiru Pejinu skrenuti pozornost na košarkaški steal Branimira Cipetića u Lokomotivinu šesnaestercu.
Priča o suđenju, pisali smo o tome i ranije, kulturološki je i civilizacijski najniži aspekt nogometnog diskurza. O njemu imaju mišljenje i oni koji igru uopće ne razumiju, koji sve svode na htijenje, rastrčanost i ostavljanje srca na terenu. Gadi nam se raspravljati o suđenju, pogotovo zato jer sudačku organizaciju u hrvatskom nogometu nikad nisu ni pokušali temeljito raskužiti i očistiti od korupcije. Često se s njom pretjeruje, a mnoge pogreške o kojima se danima pisalo — bez obzira na to tko je njima konkretno bio oštećen — vjerojatno su bile posljedica običnih previda ili manjka talenta.
Međutim, situaciju viđenu u posljednjoj minuti susreta Lokomotive i Hajduka ni uz najbolju volju ne možemo shvatiti tako. Radilo se o posljednjoj minuti susreta i jedanaesterac bi vrlo vjerojatno bio posljednji trzaj te utakmice. Igranje rukom bilo je sasvim očito i namjerno; vidjeli su ga svi na televizijskoj snimci, morao ga je jasno vidjeti i sudac koji je bio blizu i dobro postavljen. Pa sve i da nije, sve i da TV gledatelji nisu vidjeli, za to što ga nisu vidjeli u VAR sobi naprosto nema objašnjenja. Barem ne mimo onoga da ga nisu željeli vidjeti, odnosno da nisu htjeli Hajduku dati penal u zadnjoj minuti.
Zanesemo se tako napokon neizvjesnim i zanimljivim domaćim prvenstvom, uzbudljivim potezima, neočekivanim ishodima i neobičnim scenama poput ove s Janom Mlakarom koji se zapetljao u Loksinu mrežu, pa se uljuljkamo u osjećaj da je sve regularno i normalno. Onda se dogodi nešto poput ovoga, pa vidimo da, recimo, HNTV nije tu situaciju smatrao ni vrijednom uvrštavanja u sažetak, a napisani su i neki osvrti koji u potrazi za najzanimljivijim detaljem utakmice nisu došli do njega; vidimo da je izopačenost perspektive i dalje jedna od glavnih značajki domaćeg nogometa.
I svaki put kad pomislimo da se radi samo o poštenom sportskom natjecanju, dogodi se nešto poput ovoga, nakon čega se poput Jana Mlakara jučer i sami nađemo ulovljeni u neku — nekima očito nevidljivu — mrežu.