Do 15. prosinca i gostovanja na Poljudu (20. kolo) trajat će Rijekin maraton, jurnjava na tri kolosijeka (prvenstvo, Europa League i Kup Hrvatske). Razdoblje u kojem je trener Matjaž Kek morao upoznavati nove igrače (selekcija), crtati taktičke varijante i slagati kompatibilnu momčad (stvaranje igre), a osuđen je na pobjeđivanje (rezultat je svetinja). Bez obzira na to što se Rijeka u Maksimiru poskliznula na koru od banane (sama sebe pobijedila...), u posljednjim sekundama sudačkog vremena (Dinamo je zasluženo trijumfirao!), valja naglasiti da je Kek obavio divovski posao. U sedam mjeseci, od ustoličenja, stigao je do trećeg mjesta i Europe, a sada je u 12. kolu doživio prvi prvenstveni poraz. Rijekin je trener nametnuo svoju nogometnu filozofiju držeći čvrsto uzde discipline. Priznaje jedino rad na treningu, odgovornost u obavljanju zadataka na terenu – karakter momčadi. Snaga je u paroli »Mi smo Rijeka«! Slabosti je znao zamotati u celofan taktike, birajući ljude iz utakmice u utakmicu, vukao poteze (tri zamjene) i ispravljao greške u hodu. U Maksimiru nije bila prava Rijeka, za što ima puno opravdanja, iako Kek nikada ne traži alibi za slabosti. Morao je slagati vatrogasnu obranu (Boras, Marić, Datković, Bertoša/Kvržić), a uzalud je tražio dubinu s dvojicom napadača (Benko, Kramarić/Krstanović), igre prema naprijed nije bilo. Previše je bitnih igrača na popisu ozlijeđenih (Tomečak, Lešković, Knežević, Zlomislić, Jugović, Škarabot, Cesarec...), ili izvan forme (Anas Sharbini). Mudrost nije bila dostatna da bi se zauzdao ranjeni maksimirski lav. Iako je momčad bila na korak od željenoga boda. Sudbina je umiješala svoje prste. Još jedan gol nakon prekida, ali to je bolest i prve postave zadnje linije. Mehanizmi momčadi još nisu podmazani, daleko je standardizacija, još uvijek nema lidera, vođe na terenu, iako Maleš i Močinić pokazuju da su spremni preuzeti dirigentsku palicu. Obojica imaju kvalitetnu loptu, neumorni su trkači, i prihvaćaju tvrdu igru... Proljetni nastavak počet će u veljači derbijem Rijeka – Dinamo. Ako do tada Rijeka ostane na sadašnjem minusu od četiri boda u odnosu na Dinamo, neprikosnovenog vladara hrvatskog nogometa, moglo bi biti veselo. Jer, jamačno s proljećem, najvjerojatnije bez tereta (i zadovoljstva) Europe na leđima, momčad će poslije zimskih priprema dobiti fizionomiju, svoj stil igre. Kek će imati vremena raditi na automatizmu, poboljšati ofenzivni potencijal, Benku pronaći suigrača za vatromet. U manje od tri mjeseca Rijeka je odigrala 20 utakmica (osam europskih), putovala od Walesa do Slovačke, Njemačke i Portugala. Treniralo se usput između dvaju letova, puneći emocionalne i fizičke baterije. Eksplozija radosti u Stuttgartu nepobitno je najljepši trenutak prvog dijela sezone. Trijumf novog pobjedničkog mentaliteta. Ali, Kek dobro zna da je slava kao krug u vodi, širi se dok ne nestane. Do polovice prosinca Rijeku čekaju četiri europska ispita (dva puta Lyon, Guimaraes i Betis), od kojih se očekuje još poneki bod. A u osam prvenstvenih nastupa svaka je sljedeća utakmica najvažnija. Mora se dobiti. Jer, bez obzira na sve probleme, razdoblje stvaranje momčadi i igre, ova je Rijeka koncipirana kao – tvornica veselja. Svjedoci smo toga na domaćim utakmicama, oduševljeni su navijači, ali i na gostovanjima, gdje se putuje s entuzijazmom i vjerom u Rijeku ponosa! Damir Mišković, Srećko Juričić i Matjaž Kek (arhitekt) postavili su sebi visoke kriterije, kluba i ekipe, ali predsjednik je naoružan i strpljenjem, svjestan da se velike stvari ne događaju preko noći. A zna se konačni cilj, lov na naslov prvaka za dvije godine. Na novom stadionu! Dinamo je prošle nedjelje bio bolji i zbog činjenice da Rijeka nije bila u pravom izdanju. Kompleks Maksimira ne može se izbrisati spužvom. Rijeka je, naime, u 60 maksimirskih utakmica dobila tek 6, a osam puta remizirala! Poraz od Dinama, prvi ove sezone, kap je pelina u čaši punoj meda, ali nije mogao pomutiti dobro raspoloženje. Rijeka teče dalje, sve glasnije... |