Vjerojatno nema boljeg primjera nogometnog krnje od Ivana Strinića. Čovjeka koji je bio kriv i za ono što je on skrivio i za ono što su skrivili drugi. Mogao je netko napraviti osam pogrešaka u nekoj utakmici, ako je Strinić napravio jednu znalo se tko gori. Čovjek koji je odigrao 49 utakmica za reprezentaciju, igrao u vrhunskim klubovima, zaradio milijune i odigrao neusporedivo više dobrih nego loših utakmica uvijek je bio kriv.

Jer, jebiga, bio je laka meta. Kad bek istrči stotinu puta uz liniju, zatvori ili presiječe stotinu lopti, odradi stotinu prljavih poslova i stotinu puta pomogne i stoperima i veznima, sve je to normalno i nevidljivo. Ali ako mu jedna lopta na centaršutu pređe preko noge ili ako mu jednom uz liniju pobjegne jednako brzi suparnik — odmah je krnje.

 

Zamisli. Nije se pokunjio, prešutio, obrisao pljuvačku i spustio glavu. Usudio se odgovoriti. Otkud krnji pravo da se brani? Neka gori i šuti!

 

Ovog puta svjetina je odlučila da je krnje Ante Rebić. Čovjek koji je do jučer bio heroj nacije, idol šiparica, najpoželjniji neženja, san majki ženske djece, najmoćniji, najsnažniji, možda i najomiljeniji hrvatski nogometaš. I sve je to otišlo na lomaču jer je išao mijenjati kopačke.

Jer potrefilo se da su Španjolci zabili gol. Jedan od pet te večeri. Čak i ako ćemo mu prišiti (a ne moramo) krivnju za taj gol, što ćemo s ostala četiri? Koja je ‘skrivio’ netko drugi? Ali ajmo zapaliti krnju, igrao je loše. Kao i protiv Engleza i protiv Čeha. Nema veze što tada nije igrao svoju poziciju. Nema veze što je svejedno trčao i radio kao konj. Igrao je loše. Mijenjao je kopačke. Naloži Strin…, pardon Rebića!

Da, Rebić je bio loš. Samo neozbiljan čovjek će tvrditi drugačije. Ali zar je to razlog i povod da ga se danima pljuje, gadi, ismijava, sprda? Zar je to dopuštenje da po njemu danima po raznim emisijama, podcastima, portalima i komentarima jašu svakojaki mudrijaši i filozofi koji nogometnu materiju i teoriju ‘imaju u malom prstu’, samo im praksa i karijera malo štekaju. Ali zato znaju sve gdje griješe i Zlatko Dalić i Rebić i Guardiola i Ronaldo.

Da po njemu već danima bjesomučno udaraju igrači koji nigdje nisu igrali, treneri koji nikog nisu vodili, mediji koji sve to rastežu i preživaju poput žvake uz bombastične naslove, navijači koji su u sekundi zaboravili sve što je bilo jučer? I što će možda opet biti sutra. Ogromna je razlika između kritike i uvrede. Između argumenta i pljuvačine.

I onda Rebić pukne. Zamisli. Nije se pokunjio, prešutio, obrisao pljuvačku i spustio glavu. Usudio se odgovoriti. Otkud krnji pravo da se brani? Neka gori i šuti!

Da, slažem se. Promašio je i poantu i metu s tim instagramskim pištoljem i uperio je svoj gnjev na kriva mjesta. Na valjda najmanje kritičnu televizijsku emisiju i na valjda zadnjeg čovjeka koji je to zaslužio. Dalić nije taj na kojeg bi se Rebić trebao ljutiti. Dalić ga je i štitio i čekao i gurao. I kad mu je išlo i kad nije. I kad mu se sugeriralo drugačije. A sugeriralo mu se. Jer Rebić nije ničiji. I bilo ga je najlakše skloniti. Ali Dalić ga nije dao. I zbog njega je primao kritike. Pa nije na koncu zaslužio i njegovu. Posebno ne javnu.

Ali upravo ta vruća Rebićeva glava i još vruća krv doveli su ga tu gdje jest. U elitni nogomet. U jedan od najvećih europskih klubova. U procijenjenu vrijednost od 30 milijuna eura. Upravo zbog toga mu se cijela zemlja klanjala prije tri ljeta, a i nakon toga dok je nosio Eintracht i Milan na svojim leđima. Da bi ga danas gađala govnima i blatom. A to je isti Rebić. Uzmi ili ostavi. Samo je razlika u tome što Hrvatska ovaj put nije pobijedila.

Znači li to onda da automatski treba izgubiti sve kriterije i svo poštovanje čim netko odigra loše? Da, Rebić je mogao biti mudriji, mogao je izbaciti na instagram nekakvu generičku robotsku poruku o zajedništvu, domovini, obitelji ili maslinovom ulju. Mogao je jednostavno prešutjeti i pustiti da val govana speru kiše, biti svjestan da ljudi imaju memoriju čovječje ribice i da će opet kad zabije neki gol ili odigra dobru utakmicu biti i kralj i idol i najpoželjniji neženja. Ali nije. Jer je bio ono što jest. A ne ono što drugi od njega očekuju.

Ne zaboravljamo li ponekad da su i ti sportaši samo ljudi od krvi i mesa? Da ni oni nisu roboti od kojih se pljuvačka i blato odbijaju ne ostavljajući posljedice, niti lutke za našu zabavu? Koje kad nam dosade, nabijemo nogom ili istresemo u smeće bez ikakvih posljedica. Da su i oni ljudi koji imaju pravo na loš dan, loš mjesec, loš turnir. I da zaslužuju poštovanje i kad igraju dobro i kad igraju loše. Ogromna je razlika između kritike i uvrede. Između argumenta i pljuvačine.

Hoće li se ta priča razriješiti, hoće li se glave ohladiti, hoće li se Rebić na jesen vratiti — znat ćemo vrlo brzo. Poznavajući Dalića, Rebiću će vrata biti otvorena. Naravno, uz neke uvjete među kojima je javna isprika prilično realan zahtjev. Isto je ponudio i Nikoli Kaliniću. Isto je sugerirao i Borni Sosi. Odluka je na Rebiću.

Vrata nisu zatvorena i ne trebaju biti. Niti treba glumiti da je sve savršeno i da na reprezentativnom planetu svi žive u ljubavnim oblačićima. U grupi gdje je tridesetak muškaraca stvari nisu idealne. I adrenalin i testosteron lebde po zraku. Pravi muškarci nisu oni koji nemaju problema. Nego oni koji probleme znaju rješavati. Koji mogu sjesti preko puta jedan drugome, ‘ispičkarati’ se ako treba, koliko god treba, riješiti probleme, dati ruku i krenuti dalje. Možda i još jači. I nije tu samo pitanje Dalića i Rebića. Kandidata ima još.

Hrvatska je ovo Europsko prvenstvo završila s ispunjenim minimalnim ciljem prolaska skupine. Što je na svakom velikom natjecanju dovoljno za pozitivnu ocjenu, bez obzira što neki drže da bi Hrvatska valjda na svakom natjecanju trebala igrati polufinala ili finala. Da, ova je generacija možda mogla zaokružiti svoj svjetski srebrni opus ponekim europskim korakom dalje, ali zrno realnosti i perspektive trebalo bi uključiti u svaku analizu koja cilja na zaključak da je hrvatski nastup na ovom Euru bio neuspješan.

Naravno da uvijek treba ciljati na najviše ako ne želiš ostati zarobljen u prosječnosti. Ali Hrvatska je ispala od Španjolske, zemlje s jednom od najjačih liga, sustava i nogometnih kultura na svijetu. Sa svjetskom velesilom pred očima oduševljenog globalnog auditorija odigrala je legendarnih 120 minuta i još jednom osvojila simpatije svijeta koji se iznova divio “hrvatskoj ustrajnosti i srčanosti do zadnje sekunde”.

Dok smo mi gađali blatom sebe, daliće, rebiće, gvardiole, dok smo se bavili promašenim taktikama, kopačkama i bocama vode, svijet nas je gađao komplimentima. A mi vječno nezadovoljni i nesretni nismo ih ni primjetili. Zabavljeni uvjeravanjem sebe samih da smo sranje. I razočaranje. I da se sve pita samo nas. Koji Englezi? Koji Španjolci? Mi Hrvati!

Za dva mjeseca Dalić će iznova okupiti reprezentaciju u najtežem kvalifikacijskom ispitu za Katar. U samo tjedan dana Hrvatsku čekaju Rusija i Slovačka u gostima, Slovenija u Splitu. I opet neće biti ni velikih priprema, ni velikih treninga. Ali velikih očekivanja apsolutno. Kao i uvijek.

Dalić ima dva mjeseca za posložiti strateški okvir momčadi koju će (uspješno) provesti kroz kvalifikacijsku jesen, a zatim odvesti na Svjetsko prvenstvo. Dok se u HNS-u bude preslagivala upravljačka hijerarhija nakon očekivanog odlaska Davora Šukera i ustoličenja nove nogometne Vlade od koje će se očekivati da odreže i eliminira neke stare zasluge, utjecaje i interese, Dalić sličnu stvar mora provesti i unutar svoje svlačionice.

Na njemu je da predstavi plan, sustav i jasnu viziju onoga kako bi Hrvatska trebala izgledati ne ove jeseni, nego prvog dana nakon što završi Svjetsko prvenstvo u Kataru. Bez obzira tko će je od tog trenutka voditi.

Mnoge statuse, uloge i prava unutar svlačionice Dalić mora redefinirati već ovog ljeta. Od ‘senatora’, preko ‘nesvrstanih’ do ‘inicijaliziranih’. Puno je tu nejasnih odnosa, uloga i statusa. A materijala ima. I u ovoj svlačionici i u grupi novih igrača koji vrebaju.

Među njima apsolutno treba biti i Ante Rebić. Valjda će se dotad karnevalska lomača ugasiti. A pepeo pomesti. Lomača koja nikad nije ni trebala gorjeti. Ogromna je razlika između kritike i uvrede. Između argumenta i pljuvačine.