Pa te generacije odnosno reprezentacije 2002. i 2006. služe kako bi bili zahvalni što smo se uopće plasirali na prvenstva i uviđanje koliko je ova generacija moćnija odnosno koliko više potencijala ima.

S odmakom - daju nam razloga za pozitivu i to je dobro. Pa kakve su sve krize imale razne momčadi. Evo Belgija koja je sad na skoro svim usnama dark horse prvenstva je imala razdoblje da se nije 12 godina kvalificirala na prvenstvo.

Postoji i zanimljiva procjena u odnosu realne kvalitete ekipe i zahtjeva.

Jest da smo navijali i bili subjektivni - ali s odmakom bilo je jasno kako se od onih generacija (sa iznimkom briljantnih pojedinaca koji su nas i izvlačili) moglo zahtjevati tek prolazak na prvenstvo i učestvovanje je bilo uspjeh bez obzira na kompetentnost u kvalifikacijama (tu prvenstveno mislim na Cicin mandat).

Od ove momčadi se traži više odnosno prolazak skupine - što je i realno za njihovu kvalitetu - bez obzira na teški ždrijeb. A faza direktne eliminacije je najčešće lutrija i ulazi u igru faktor sreće. Tako da tu se nikad ne zna.

Kad sam gledao Mekisko i BiH, činilo mi se kao da gledam nekakav poveliki jaz u evoluciji klupskog nogometa u Meksiku i Europi. Reprezentacija Meksika je poglavito sastavljena od igrača iz domaće lige, a Bosanci većinom igraju u inostranstvu. Teško jest prosuditi služeči se prijateljskom utakmicom i neću sad govoriti da sam nekakav stručnjak za južnoameričke i centralnoameričke ekipe jer nisam, ali činilo mi se kao da su nenavikli na praktični susret s modernim strateško-taktičkim pristupom Europe. I dugo će još europski predstavnici osvajati svjetsko klupsko prvenstvo. Ne samo zbog koncentracije kvalitete već zbog tog vodstva u inovaciji pristupu igri. Sve veća trka i presing koji je must u Europi kao da poništava prednost vižljastosti i tehnike, brzine koju su u prošlosti bili aduti latinoameričkih ekipa.

To mi ujedno daje nadu da Europljani neće biti toliko hendikepirani kako se najavljuje zbog vremenskih uvjeta naspram južno-centralnoameričkog bloka.