Oni su prije deset godina pokrenuli kampanju 'Krvari za Union' - masovno su davali krv i njenom prodajom pomogli klubu da se spasi od bankrota, a nisu ga napustili ni kad je skliznuo u četvrtu ligu. Zatim je 2008. preko 2.300 njih zasukalo rukave i renoviralo skromni stadion An der Alten Försterei, omogućivši Unionu da dobije licencu za 2. Bundesligu. U sljedećoj fazi modernizacije i proširenja, 2012. je četiri tisuće članova kupilo dionice u kompaniji koja upravlja stadionom i zajedno prikupilo gotovo tri milijuna eura; klub je dodao još dva, a mali, lokalni sponzori ukupno deset milijuna i 'Kuća starog šumara' zablistala je u novom ruhu s kapacitetom za 21.717 ljudi za utakmice. Prosjek posjećenosti ove sezone je 18.664.

Ona je sada u punom smislu njihov drugi dom. Ljetos su na stadion dopremili kauče i fotelje i na divovskom platnu gledali prijenose Svjetskog prvenstva, a najmasovniji i najpoznatiji događaj na Unionovom stadionu je predbožićno okupljanje navijača.

Ideja je rođena prije 12 godina i prerasla je u tradiciju. Njen začetnik Torsten Eisenbeiser kaže: „Nas nekolicina, koji uvijek stojimo zajedno na tribini, na kraju jedne polusezone otišli smo kući bez da smo jedan drugome poželjeli sretan Božić. Kasnije sam predložio prijateljima da se nađemo na stadionu i pjevamo božićne pjesme“. Od 89 navijača, koliko ih je bilo prve godine, događaj se razvio u masovku - lani se natiskalo maksimalnih 27.500 ljudi, a ove godine su sve karte za 'Weihnachtssingen' već odavno rasprodane.

Union je klub relativno skromne povijesti, ali snažnog identiteta. U bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje je osvojio svoj jedini trofej (kup 1968.), bio je poznat kao 'antirežimski' te žestok lokalni rival ozloglašenom berlinskom Dynamu, momčadi pod zaštitom tajne policije. Ni danas, četvrt stoljeća poslije pada Berlinskog zida, klubovi iz bivšeg DDR-a nisu se uspjeli posve integrirati u njemački nogomet. Većina ih se tijekom 1990-ih pogubila u naglom prelasku na tržišno gospodarstvo i nije se mogla natjecati s desetljećima stvaranom člansko-sponzorskom infrastrukturom zapadnih rivala. Na istoku je standard bitno niži, puno je manje jakih lokalnih sponzora, a najveći talenti ( Toni Kroos, Marcel Schmelzer, Rene Adler…) u pravilu odlaze prije nego što potpišu profesionalne ugovore, pa klubovi na njima ne uspijevaju puno zaraditi. Union dolazi iz Berlina, gdje nogomet jednostavno nije posebno bitan - ni glavni gradski klub, zapadnoberlinska Hertha, nije pretjerano zanimljiv sponzorima.

Nijedan klub s teritorija bivšeg DDR-a ne igra u 1. Bundesligi. U 2. ih je samo tri: Erzgebirge Aue posljednji je na ljestvici, a osim Uniona tu je još samo RB Leipzig - klub koji je Dietrich Mateschitz, vlasnik kompanije Red Bull, osnovao prije pet godina i koji osim sjedišta nema nikakve veze s istokom. Leipzig je jesenski dio sezone završio na sedmom mjestu, s četiri boda više od Uniona.Korporativni Leipzig ima novac, a Union nešto puno dragocjenije. Njegovim navijačima uvijek je od bilo kakvog trofeja važniji bio osjećaj zajedništva i sinergije kluba s lokalnom zajednicom. 27.500 ljudi okupit će se večeras, 23. prosinca, na stadionu An der Alte Försterei i pjevati božićne pjesme uz svijeće i kuhano vino. Pjevat će punih 90 minuta, uz 15-minutnu pauzu na poluvremenu. A nakon svih tih 'Tannenbauma' i 'Tihih noći', u sudačkoj će nadoknadi svi ti huligani, crvena banda, bitange, probisvjeti i njihove obitelji otpjevati klupsku himnu koju potpisuje punk ikona Nina Hagen - pjesmu o 'željeznoj momčadi' koja uvijek igra punim gasom i rame uz rame te čiji ideali nisu na prodaju. „Eisern Union, immer wieder Eisern Union…“

Tako to izgleda kad vlada ulica i klub je talac svojih navijača, a ne jednog gazde.