Za nogometnog zaljubljenika rođenog ranih 80-tih godina prošlog stoljeća teško je biti pouzdan svjedok nogometa i suđenja iz bivše države. Lakat grubijana Ilije Najdoskog u lice Alena Bokšića jedan je od rijetkih detalja koje pouzdano pamtim iz tog vremena. Crvena Zvezda je bila klub kojem se, pričaju stariji, najviše pogodovalo, kojem su suci pomagali. Ipak, jedno je sudačko ime zauvijek ušlo u nogometnu hajdučku legendu, sudac Maksimović koji je produžio susret u Ljubljani dovoljno dugo da drugi beogradski klub zabije gol i osvoji naslov ispred Hajduka. Bilo je to nekoliko godina prije mog rođenja, no Maksimović je postao sinonim sudačke nepravde, čak i za djecu rođenu godinama poslije.
…
Samostalnost je trebala donijeti odmak, novi i čist nogomet, lišen kuhinje sa Terazija i pomoći klubovima. Ono što je uslijedilo još je jednom raspršilo sve iluzije. Već sredinom 90-tih, dok se maksimirski klub u jednoj od svojih brojnih inkarnacija zvao Croatia, u prisavskim studijima HRT-a sjedio je čovjek iz Dubrovnika, koji se trudio objasniti da igranje rukom obrambenog igrača u kaznenom prostoru nije jedanaesterac. Naravno pod uvjetom da je igrač u plavom dresu, da se zove Goca Jurić. Bili smo tada uvjeravani da kad igrač u plavom dresu ukliže i „pokupi“ loptu rukom to onda nije najstroža kazna, jer eto on nema gdje s tom rukom. Branio je gospar Mateo odluke svojih kolega, više teatralno, nego stručno. Izvijao se u studiju, mlatarao rukama, koristio jeftinu demagogiju. 

Odigrani su mnogi derbiji od tada, zauvijek će se pamtiti katastrofalno suđenje Ivana Novaka iz svibnja 1999. na Maksimiru, kada je Hajduk sa igračem manje i uz čudesnog debitanta Pletikosu uspio izvući bod protiv (još uvijek) Croatije i gospodina u crnom.  Otišao je i Canjuga, došao novi i još stariji Dinamo, onajMamićev. No suci su ostali isti, zapravo još i gori.

U državi u kojoj je nepravomoćnom presudom potvrđeno plaćanje „poštenog suđenja“ niti jedan sudac, koji je provodio to „pošteno“ suđenje nije osuđen. U državi u kojoj se jednoj momčadi kontinuirano toleriraju igranja rukom u vlastitom šesnaestercu (Jurić,Vrsaljko,Ademi,Benković…), suci imaju mirnu savjest. Štoviše oni prijete tužbama, dok istovremeno ubijaju nogomet suđenjima poput onog sinoć. Ne želi vidjeti što svi vide i vidi ono što nitko ne vidi. Njemu je savjest mirna, sigurno će danas na misi dobiti stotine poruka podrške. Spada li i on u onih 2-3% ljudi, koji se rode lišeni savjesti ili je ona samo oblikovana na pogrešan način? Pitanje je to za psihologe i psihijatre.
…
Ne znam kako će današnja djeca personificirati sudačku nepravdu u godinama koje dolaze. No ime daruvarskog zviždača biti će u najužoj konkurenciji. A konkurencija je žestoka. Bilo je tu takvih predstava da ti pamet stane. Možda će uskoro i neka od komercijalnih televizija doći na ideju kakvog sudačkog reallity showa (ne brinite, ne bi to bio BB, ovdje se zna tko je Veliki Brat). Materijala ima za nekoliko sezona napetog showa.

Hrvatski je nogomet upao u duboki ambis, a njegova sudačka organizacija jedan je od najvećih problema. Neobično velik broj rodbinski povezanih sudaca, kao nigdje u Europi, samo je jedan od fenomena vrijednih pažnje. Oni koji danas odrađuju zadatke, već sutra će dobiti mjesto nadzornika, povjerenika ili neku komisiju. 

 Bivša liga djeluje kao kamilica sada, ovo danas je neusporedivo gore.

Edo Zdravković