MARIN ŠAREC: "Slučaj Šprajcer" - fascinantna odbojnost Hrvata prema moralnim i zakonskim normama
Svakako ste nekoliko dana prije toga negdje čuli ili pročitali da je spomenuti Šprajcer osuđen u aferi „pošteno suđenje", a zbog davanja mita predsjedniku Komisije nogometnih sudaca i dopredsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza Željku Širiću. Osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu od deset mjeseci i četverogodišnju zabranu obavljanja svih funkcija u nogometnim klubovima i tijelima Hrvatskog nogometnog saveza. Sutkinja Gordana Mihela Grahovac je obrazlažući presudu rekla da su se Širić i Šprajcer trebali zauzimati za regularnost natjecanja, sportsko poštenje i čast, ali to nisu učinili, da ih je potrebno na određeno vrijeme isključiti iz nogometa kako se ne bi dopustilo da u sportu budu osobe koje su radile protiv etičkog kodeksa te da će takvo ponašanje uvijek doživjeti društvenu osudu i sudsku sankciju.
Društvena osuda, što je to?
Društvenu osudu? U Hrvatskoj? Ha, ha, ha! Skupštinari Nogometnog saveza Karlovačke županije (čitaj: nogometni milje) odlučio je osuditi Šprajcera na još jedan mandat čelnog čovjek nogometa u njihovoj županiji. Iza njega, kažu, stoje rezultati, a smijenit će ga ako presuda postane pravomoćna. Poruku suda, čini se, neki (nitko!) nisu baš najbolje shvatili. Sasvim očekivano, budući da je, prema podacima izrečenima na sudu, iz mobitela Uskokovog pouzdanika Hrvoja Maleša, bivšeg predsjednika HNK Hajduk, izvađeno 14.000 SMS-poruka, a nijedna od tih poruka nije bila od „uvaženih nogometnih djelatnika" koji bi mu, eventualno, čestitali na građanskoj hrabrosti. „Uvaženi nogometni djelatnici", dakako, nisu osjetili nikakvu potrebu čestitati čovjeku koji re razotkrio aferu s namještanjem rezultata u hrvatskom nogometu, ali su, eto, na svoj način čestitali osuđenom Šprajceru.
Nema nikakve sumnje da ste krajem prošle godine negdje čuli ili pročitali kako je počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak prostački na Skupštini HOO-a izvrijeđao predsjednika Hrvatskog kluba olimpijaca Zorana Primorca. Zbog toga je Etičko povjerenstvo HOO-a notornome Vrdoljaku izreklo smiješnu, ali maksimalnu moguću kaznu koje to tijelo može izreći – ukor. Ha, dobro, rekli su neki, nekome tko je devet godina (ne znamo zašto!) bio predsjednik HOO-a i 17 godine (ne znamo zašto!) član Međunarodnog olimpijskog odbora ni takva kazna, zasigurno, neće biti draga.
Pljesak priprostog skupštinarskog življa
Ali, avaj! I ovdje, naime, postoji Skupština, u ovom slučaju Skupština HOO-a, u kojoj sjede ljudi sasvim osebujnog smisla za moral i pravičnost. Ako su i namjeravali potvrditi kaznu Vrdoljaku, u tome ih je pokolebao izvjesni Marijan Klanac (svojedobno je baš on predložio Vrdoljaka za titulu doživotnog počasnog predsjednika HOO-a) svojom dirljivom recitacijom. „Neka vlada ljubav i zajedništvo, ovo je škola za sve nas. Mora vladati duh tolerancije. Uvjeren sam da imamo snage odoljeti i ustrajati u ovim teškim vremenima. Ne vidim etičku, emocionalnu, vjersku i političku diskriminaciju i mišljenja sam da se umjesto ukora, Antunu Vrdoljaku moramo zahvaliti i ponositi se njime", rekao je Klanac i zaradio gromoglasan pljesak priproste skupštinarske živalji. Ukratko, Skupština HOO-a nije prihvatila prijedlog svojeg Etičkog povjerenstva, pa sada Vrdoljak i vrdoljaci mogu do mile volje i dalje vrijeđati svakog tko nešto znači u hrvatskome sportu. Za razliku od njih samih...
Što smo, dakle, djeco naučili iz gornje dvije priče? Pa, to da je odbojnost Hrvata prema moralnim i zakonskim normama usporediva jedino s njihovim poltronstvom i udvorništvom onima koji te norme gaze i krše. Nema tog pokvarenjaka, lupeža, sjecikese i prevaranta koji iza sebe nema brojnu sljedbu onih kojima je on baš zbog toga uzor. I koji mu nakon svake nepodopštine žele „zahvaliti i ponositi se njime", sretni što udišu isti zrak... Iako ja tu osjećam samo – zadah!