MARIO STANIĆ:
''Zamislite koliko je jada u nama kad politika kaže: ''e sad je došlo vrijeme da reprezentacija igra u Splitu''
Naravno da HDZ odlučuje tko će biti izbornik, kao i što je odlučio da reprezentacija igra u Splitu. Zamislite koliko jada ima u nama kad netko iz politike treba doći i reći ''e sad je došlo vrijeme da reprezentacija igra u Splitu.''
Naravno da je politika iz nekih svojih interesa to odlučila. Deset godina Split se izbjegavao kao da je kužan, a sad odjednom, preko noći, po svaku cijenu mora se tamo igrati. Napadnu izbornika, no što ima veze, igrat će se u Splitu, jer tako je odlučeno. To je šuplja priča, priča za nekoga tko ne može zbrojiti dva i dva. Kod nas su nažalost politika i sport dvije strane jedne medalje, jedno bez drugoga ne može. Međutim, došlo je vrijeme kad tako više ne može, kad je narod to prepoznao, a puna mu je kapa te politike i podjela na lijeve i desne.
Osobno, nisam ni lijevi ni desni, nisam ničiji. Ja sam samo svoj i pokušavam cijeli svoj život ostati to i živjeti u nekakvom svom slobodnom uvjerenju.
Politika nam je ogadila sve, a sad je i sport. Ti političari su izgubili kredibilitet, ljudi im ne vjeruju i događa se to da i kad se pojavi neko s poštenim i časnim namjerama, barem iskrenim, ni njemu se ne vjeruje jer ga se percipira kao nikoga iz politike i nikoga nije briga što taj ima poručiti. Međutim, sami smo krivi za to. Mi biramo te ljude, i ja i ti i svi mi. Mi snosimo odgovornost. Ne idemo na izbore, bojkotiramo, pričamo kako su svi isti, a demokracija nam se svede da je jedino važno tko će koga preko veze zaposliti ili mu dati neku stvar u ruke. Što se onda čudimo kad smo i sami krivci za to?
Ne kažem da u ovoj državi nema pametnih i časnih ljudi, ima ih, naravno da ih ima, ali problem je što se ta skupina ljudi grupira u svoje interesne skupine, druži se sama sa sobom i uglavnom, razočarana zbiljom oko sebe, izbjegava biti aktivna i glasna. Inertna je. S druge strane, oni drugi, za koje sam siguran da su manjina, ti su glasni, oni su vojnici i onda dobijemo to što sad imamo.
Svi mi samo pričamo, pametujemo, evo, uzmimo mene za primjer, no da se mene sad postavi na neko mjesto gdje bi trebao nešto ozbiljno odlučiti i promijeniti, ne znam baš što bi bilo. Bila bi to muka, jer previše toga je zatrovano da bih znao odakle krenuti i s čim početi.
''Koliko smo dugo kopali jamu, toliko će nam trebati i da je zakopamo''
Proživljavamo jednu katarzu, e sad, do kuda smo došli ne znam. Jesmo li na samom početku, jesmo li na sredini, no na samom kraju sigurno nismo. Koliko godina smo kopali jamu, toliko će nam vremena trebati i da je zatrpamo. Volio bih da griješim, no bojim se da je to tako. Preko noći to ne ide. Zapravo, možda i možeš, nekakvim face liftingom, ''opa, ajmo sad nekakvim šok terapijama zamazati ljudima oči, što smeta… Prava istina se krije u strpljenju, kod nas je taj pojam iščezao, kako u sportu, tako u svim granama ovog društva. Samo gledamo kako ćemo kratkoročno zaraditi, kako ćemo preko noći napuniti džepove novcem, a pravi plan, onaj dugoročni ne postoji i nikoga nije ni briga za to.
Što se tiče cijelog ovog cirkusa s reprezentacijom, igrači su najmanje krivi. Oni su vojnici. Nekad će biti bolje, nekad lošije. Puno dobrih igrača otišlo je iz Hrvatske, iz ove kaljuže i pokušalo je zaraditi svoj kruh vani. I naravno da kad se vraćaju tu, da znaju gdje dolaze. Igračima se zamjera da se dolaze družiti sa svojom prijateljima, vidjeti obitelj. Pa što je tu loše? I ja sam dolazio u reprezentaciju s istim tim ciljem, no kad sam ja igrao za reprezentaciju, mi smo se vraćali tu s osmjehom, bili smo sretni što igramo za reprezentaciju. Danas se igrači ne smiju, a kako bi se i smijali kad se nitko oko njih ne smije.
''Kako će Luka Modrić dati 100 posto kad je pet dana uoči utakmice satima sjedio u USKOK-u i davao iskaz o Mamiću''
Pričamo kako Luka Modrić igra u Realu, a u reprezentaciji igra preko neke stvari. Ljudi moji, pa taj isti Luka Modrić je umjesto da se priprema, da trenira, da bude fokusiran samo na nogomet, davao je puna dva dana iskaz USKOK-u zbog nečijih tuđih budalaština. I sad mi očekujemo da će Modrić letjeti po terenu i davati sve od sebe. Vjerujem da je on to i htio, no jednostavno u takvim okolnostima ne može. Nisu igrači budale, znaju oni dobro što se zbiva. Tko im bira izbornika, kako ti ljudi dolaze na klupu. A mi pričamo o nekom autoritetu. Dobro znamo kako je došao Bilić i kako je otišao. Dobro znamo kako je došao Štimac i kako je otišao. Ista priča s Kovačem. Ako ja i ti to znamo i ako nam je to sve skupa smiješno, onda zašto se čudimo da jednako tako misle i igrači.
Ne kažem da ne postoji dio krivnje i među njima, no previše je tu nagomilanog smeća da ja taj više film ne želim gledati, a ne čudim se da jednako tako misli i većina ljudi u ovoj državi.
Igrači su prihvatili svoj dio odgovornosti, sad već bivši izbornik također, no jedino Savez nije za ništa odgovoran, jer upravo tako se ponašaju. To je ono što najviše boli i mislim da zbog takvog bahatog i neodgovornog ponašanja narod ovu reprezentaciju više ne doživljava kao svoju.
Ljudi su napokon progledali, sad je pitanje kad će i hoće li progledati i oni drugi.