Svi volimo navijati za svoju reprezentaciju i svoj klub, međutim, nećemo se lagati, hrvatska nogometna reprezentacija je ovom trenutku pod kontrolom Zdravka Mamića te njemu odanih kadrova koji čisto radi forme obavljaju funkcije na koje su postavljeni. Prije svega se tu misli na Damira Vrbanovića i Davora Šukera te uvijek lojalni Izvršni odbor i njegov oktroirani sastav u Odboru za hitnost.

Međutim, osim ponižavajuće činjenice da samo formalno „našim“ nogometom vladaju ljudi sa duplerica crne kronike, još neugodnija je činjenica da smo sve ovo već jednom vidjeli na razini nogometnog kluba. Takvo postupno centraliziranje moći u ruke jednoga čovjeka već smo vidjeli na primjeru kluba koji nosi prefiks „građanski“ iako je on njegov oksimoron. Građanski nogometni klub koji ne predstavlja svoje građane i hrvatska nogometna reprezentacija koja ne predstavlja svoje zemljake, nego predstavljaju samo one koji si ni sami ne žele priznati da su izgubili svoj klub i svoju reprezentaciju.

Postupno ovladavanje kluba i saveza

Nakon impresivnog društvenog napretka u relativno kratkom vremenskom roku, od preprodavača stiropora do dioničara Česme i direktora Croatije, Croatije Sesvete, Segeste i Osijeka, Zdravko Mamić vraća se na mala vrata u NK Dinamo kao član Izvršnog odbora 2000. godine kada je postalo jasno kako neuspjeli i prenapuhani projekt Croatije odlazi u povijest. Već tri godine kasnije postaje izvršni dopredsjednik te u godinama koje slijede i potpredsjednik kluba i, jasno, putem čisti sve nepoćudne kadrove poput Velimira Zajeca te na desetke skupštinara koji su u godinama koje slijede mogli pokazati otpor personalizaciji kluba, a ostaju samo oni koji ne postavljaju pitanja. Kroz sve te godine kraj sebe ima pozicioniranog Mirka Barišića kao predsjednika kluba i samim time najodgovorniju osobu, no njegov utjecaj je odavno zasjenjen.

Više-manje paralelno moć Zdravka Mamića raste i u HNS-u, gdje je od skupštinara napredovao do potpredsjednika saveza, dok je pored sebe pozicionirao tadašnjeg formalnog predsjednika Vlatka Markovića (te preplašenog Zorislava Srebrića) sve dok dotičnog nije zamjenio Davor Šuker sa jednakom ulogom, ali zvučnijeg renomea na zapadu. Međutim, za razliku od Dinama, ovdje je naišao na otpor od strane svoje „lošije kopije“ Igora Štimca, stjegonoše mu Rena Sinovčića te štitonoše Ivana Brlekovića koji su također bili zainteresirani za upražnjenu fotelju Vlatka Markovića. Vrlo brzo nakon sramotne skupštine u kojoj su skupštinari imali sve samo ne slobodan izbor (govorilo se i o crnim torbama, o potezanju pištolja), društo okupljeno oko Igora Štimca suspendirano je i marginalizirano.

Treneri beskičmenjaci, izbornici bez referenci

Kruno Jurčić, Branko Ivanković, Marijo Tot i mnogi drugi profilirali su se u trenere podređene Zdravku Mamiću, koji će bespogorovorno izvršavati ono što se od njih traži. Iako će se svaki od njih na inauguracijskom govoru „kleti“ u svoju stručnost i samostalnost, nakon prvog neuspjeha stolica se počinje tresti, a nakon prvog fijaska označeni su kao dežurni krivci. Nakon što je Zoran Mamić postao „menadžer engleskog tipa“, kako su mu tepali medijski pokrovitelji, sumnje u neovisnost trenera više nije bilo.

Slaven Bilić zadnji je izbornik koji je pokazivao znakove samostalnosti, iako ni on nije imao reference kako bi vodio nadolazeću talentiranu generaciju u reprezentaciji. Nakon njega, uslijedili su Igor Štimac poslije sklopljenog pakta, Niko Kovač kumski vezan za obitelj Mamić te Čačić Ante kojem to ni ne smeta, kao da se i sam pomirio da nikoga neće uvjeriti da nije poslušnik Zdravka Mamića.

Mrzitelji reprezentacije i rušitelji Dinama

Isti oni koji su bili najvjerniji navijači i najveća snaga Dinama, gotovo preko noći, odnosno od trenutka kada su pokazali palac dolje Zdravku Mamiću i njegovoj kliki, postali su rušitelji Dinama koji izbacuju i sramote klub gdje god da stignu te prolaze zavidnu razinu torture i represije svaki put prilikom ulaska u stadion. Naravno, to nije sve, navijači neskloni pravljenju prćije od kluba postali su crveni plaćenici koji žele da ulica vodi klub, a treba se sjetiti da je isto ili slično govorio i Zlatko Canjuga. Kao svojevrsni supstitut pojavio se BBB fan club koji uživa sve blagodati navijanja za Mamićev klub.

Nakon opisa i tretmana kakav navijači Dinama imaju godinama, bilo je lako predvidljivo kakav će tretman imati navijači reprezentacije neskloni navijanju za Mamićevu reprezentaciju. Ponovno isti ljudi, istom logistikom prave histeriju oko baklji i bojkotiranja ovakve reprezentacije. Naravno, prozvani su huliganima, orjunašima koji sramote Hrvatsku gdje god stignu i instruirani su od strane „crvenih“ koji ne vole Hrvatsku. „Uvijek vjerni“ i službeno su potpisali ugovor o navijanju sa HNS-om i uživaju sve blagodati navijanja za Mamićevu reprezentaciju.

Medijska mašinerija

Manipulacija čitateljima odličan je način za postići cilj, sve je lakše uz podršku javnosti. Pa tako gdje Mamić okom, podobni novinari skokom. Sjećate se preplaćenog Vahida Halilhodžića iako ga sad ti isti novinari drže za jednog od najbolji trenera u blizini, novog Messija Alena Halilovića koji sad nije pozvan na Euro, Danija Olma koji je „otet“ velikanu poput Barcelone, odbijanje 16 milijuna eura za Sammira, frenetičnog pljeska skupštinara nakon izvještaja o radu koji je ukazivao na milijunske gubitke itd.

Lako je primijetiti sklonost Anti Čačiću čiji je neuspješan plasman u 1 finale natjecanja prilično dobro amortiziran, uz tisuće ljudi koji skandiraju „Ante, ostani“ iako je je to daleko od istine ili barem vrsni spin. Isto tako, Ante Čačić, uz svu skepsu javnosti što je promoviran u izbornika je imao intenzivno relativiziranje kao iskusan stručnjak koji je vodio Dinamo i Maribor u europskim natjecanjima te istinski pacifist koji će ujediniti svlačionicu.

Poligon za prodaju igrača

Nije tajna da su reprezentativci na cijeni i da svakom igraču koji se nalazi u reprezentaciji cijena raste, a ukoliko nešto i odigra kako spada tim bolje po prodavača. No, nije se oduvijek mogao progurati svaki „polovnjak“ u reprezentaciju pa se služilo i ostalom logistikom kako bi cijena rasla, navijačima su mazane oči lažnim pojačanjima, a Mamićeva obitelj je jako dobro živjela na račun prodaje igrača Dinama.

Budući da više nema tajni te se ovladalo HNS-om, nema prepreka da i reprezentacija ne bude iskorištena u promotivne svrhe. Pa su tako svojevremeno Sammir, Čop, Halilović, Zelenika i Antolić obukli „kockasti“ dres. Vjerojatno bi i Luis Ibanez, da nije Zagreb zamjenio Beogradom.

Svi su krivi, ali samo je Mamić zaslužan

Zaključno sa snovima direktora svakog javnog poduzeća, kao u zlatna vremena prošlog stoljeća i prošle države, zasluge i moć velika - odgovornost nikakva. Kada Dinamo ostvari plasman u Ligu prvaka, skupo prodaje igrača, promovira reprezentativca, pogodi sa kupnjom, sagradi kapelicu, renovira stadion, sudjeluje u humanirarnoj akciji uvijek je zaslužan Zdravko Mamić. Kada Dinamo ne postigne nešto od spomenutog krivi su svi drugi, nekad treneri, nekad novinari, nekad politika, nekad tehničko osoblje, nekad navijači, ali samo on nije nikad kriv. Uvijek je to netko drugi.

Događaji oko reprezentacije još su svježi pa možemo svjedočiti istome u reprezentaciji. HNS (odnosno zna se na koga se misli) je zaslužan za plasmane, premije, lobiranja, strukturiranje, ustrojstvo, ali kada se podbaci kriv je uvijek netko drugi. Neka visi „pedro“. Vjerujemo da je reprezentacija ostvarila kakav bolji rezultat i po mogućnosti uhvatila medalju, lovorike bi pripale Zdravku Mamiću kao najzaslužnijem, a ovako nikome ništa, kriv je malo Čačić, malo huligani, malo sreća.

Igor Žuraj