STROJOBRAVAR IZ ČAVOGLAVA ŽESTOKI je NAVIJAČ trećeligaša iz TALIJANSKOGA SALERNA

Dino Pauk: Volim Hajduk, ali u srcu mi je prva moja Salernitana!

Znao sam da ćete me prilikom našeg upoznavanja tako čudno pogledati. Vjerujem da ste se, dolazeći na razgovor sa mnom, zapitali: “Je li taj Dino Pauk normalan!?” Zato jer je iz Čavoglava podno Svilaje, zato što živi u Solinu, a radi u Splitu, što sam vam kazao kad smo se u telefonskom razgovoru dogovarali za ovaj intervju, a – žestoki je navijač nogometaša Salernitane iz Salerna, trenutno vodeće momčadi talijanske Serie C1, dakle Treće talijanske lige!?

I nisam se iznenadio što ste mi sad, kad ste se uvjerili da imam dva oka, dva uha, dvije ruke i noge, da sam kao i svaki drugi nogometni navijač, kazali: “Ajde, razumio bih da ste veliki navijač Juventusa, Intera, Milana ili Rome, ne bih se čudio da vam navijačko srce kuca za Real, Barcelonu, Manchester United, Chelsea ili Arsenal, ali kako je moguće da jedan mladi čovjek iz Dalmatinske Zagore navija za – Salernitanu!?” Sad ću vam ispričati tu, za ama baš sve, neobičnu navijačku priču...

Supermeni iz Salerna

U mojim Čavoglavama, među 300 nogometnih navijača, ima 297 navijača Hajduka, dva dinamovca i ja, navijač Salernitane. S tim da i moje navijačko srce kuca za Hajduka, ali da ikad dođe do utakmice Hajduk – Salernitana, ja bih navijao za moje miljenike iz Salerna. Gledam Hajduka, veselim se njegovim pobjedama, ljubav prema Hajduku mome bratu Denisu i meni usadio je naš otac otac Mate.

Puno puta smo iz Čavoglava išli na Poljud, veselili se pobjedama “bijelih”, tugovali poslije poraza Hajduka. Meni je činilo veliku radost gledati i utakmice naše Druge i Treće lige, pogotovo veliki susjedski derbi Uskok – Solin. I to na Klisu, zbog najneobičnijeg službenog spikera kojega sam ikad čuo... Imao sam svoga sportskoga idola, za mene najboljeg nogometaša Hajduka i Hrvatske Aljošu Asanovića. A onda se 1996. godine dogodilo nešto što je, priznajem, teško objasniti i još teže razumjeti...

Ljubav preko Tota 13

Odlučio sam uplatiti jedan listić Tota 13, među parovima sam zapazio ime jednog talijanskog kluba za kojega nikad nisam čuo – Salernitana! To ime mi je ušlo u uho, zazvučalo mi je lijepo, najljepše, bila su mi ga “puna usta”, cijeli dan sam u sebi ponavljao: Salernitana, Salernitana! I rodila se ljubav... Sutradan nisam imao mira dok nisam doznao najosnovnije podatke o Salernitani. Da je iz grada Salerna na Tirenskom moru koji ima oko 150 tisuća stanovnika, da je osnovana 1919., da rijetko koja navijačka skupina dovodi na gostovanja toliko svojih navijača kao Salernitana.

Pročitao sam da ih jednom na gostovanju u Napulju bilo 20 tisuća, a u Rimu 15 tisuća! Inače, Ultrasi Salernitane autori su navijačkih koreografija koje se pamte, kao jednom kad su tijelima napravili ogromno slovo S, kao simbol Supermana, a u isto vrijeme i grada Salerna i njihovog kluba Salernitane. Istoga dana saznao sam telefonski broj kluba, dobio sam ih iz prve, naučili su me da na talijanskom jeziku kažem doslovno ovo: “Io sono Croato, io sono grande tifoso della Salernitana!” Ženski glas mi je kazao: “Bravo!” I to je bilo sve što sam tu ženu razumio...

Tad mi je bilo posve jasno: postao sam pravi navijač Salernitane! Počeo sam pratiti sve njihove utakmice, slušajući radijske prijenose utakmica učio sam nogometne izraze: Rete znači gol, calcio di rigore je penal, fuori gioco je ofsajd, calcio d’angolo je korner, portiere je vratar, attacantte napadač, colpo di testa je udarac glavom... Bio sam premlad da se zaputim u Salerno, ali sam se zarekao: otići ću tamo kad-tad! Skakao sam od sreće kad je Salernitana ušla u Prvu ligu, bilo je to u sezoni 1998./1999., proslavio sam prvu prvoligašku pobjedu protiv Lazija s 1:0.

Zapamtio sam do kraja života: gol je u 88. minuti zabio Marco Di Vaio! On i Gennaro Gattuso bili su najbolji igrači, Di Vaio je u toj sezoni postigao 12 golova, ali je Salernitana, nažalost, nesretno ispala iz Prve lige. Mojoj tuzi nije bilo kraja... Dosad sam desetak puta uživo gledao moju Salernitanu. I u Salernu i na gostovanjima. Zapamtio sam svoj prvi dolazak u Salerno. Najprije brodom Split - Ancona, pa vlakom do Rima, pa do Napulja, pa do Salerna... Kad sam krenuo na put zapamtio sam riječi svoje majke Dragice: “Di ćeš s tin rusakon na leđima tako daleko, jadna ti san ti ja!?” A ja sam bez ikakvoga problema došao do Salerna.

U te 4 godine, od moga zaljubljivanja u Salernitanu do prvoga dolaska u Salerno, naučio sam talijanski da se mogu sporazumijevati, poslao sam im svoju sliku, učlanili su me u Ultrase, znali su da dolazim... Čim sam se pojavio u klubu, tajnica Gabriela, ona žena koja mi je rekla “bravo” kad sam prvi put nazvao klub i kazao da sam Hrvat koji navija za Salernitanu, prepoznala me je i odvela u klupske prostorije. Svi su počeli pljeskati, govoriti: “Dino Croato”! Dobio sam dres, navijački šal, kapu, zastavu...

Jedino mi nije bilo drago da su mi za tu utakmicu Salernitana – Napoli dali kartu u svečanoj tribini, želio sam među svoje UItrase, ali tako je ispalo da sam gledao našu pobjedu 2:0 sa svečane tribine... Poslije utakmice predstavljen sam vodstvu Ultrasa Salernitane, znali su za Hrvatsku, Zvone Boban i Alen Bokšić su za njih bili najbolji hrvatski nogometaši, ja sam govorio kako je to moj sportski junak Aljoša Asanović... Dobio sam člansku iskaznicu, osjećao sam se više nego ugodno, bio sam sretan, ponosan, stvarno su me dočekali kao kralja...

Oni u Salerno, ja u Solin

Od te prve utakmice Salernitane koju sam gledao uživo, svaki put kad idem navijati za moj najdraži klub sam među njihovim Ultrasima. Bio sam s njima i na gostovanjima u Padovi, Trstu, Anconi, San Benedettu... Dođem među svoje Ultrase, budem s njima cijeli dan, idem s njima na tribine, navijam zajedno s njima, poslije utakmice oni se zapute u Salerno, a ja – u Solin! Do Nove godine sigurno neću u Salerno, nije baš jeftino poći u Italiju, ali ću tamo sigurno u proljeće iduće godine.

Zato jer sam siguran da će moja Salernitana biti trećeligaški prvak, da ćemo se plasirati u Drugu ligu. Moram biti na toj velikoj fešti u Salernu. Pa onda na fešti u Splitu jer vjerujem da će Hajduk za svoj stoti rođendan postati prvak Hrvatske... Dotad ću ja gurati po svoju, svima govoriti – Salernitano, ljubavi moja! Forza Salernitana, forza Salerno!

milorad bibić mosor

Ma, šta ‘ustaša Croata’!?

Bio sam u Padovi, tamo je igrala moja Salernitana. Imao sam ruksak na leđima, bio sam u dresu Salernitane. Prolazio sam pored navijača Padove, nešto su mi govorili, nisam ih razumio. Onda su mi se približili, kazao sam im: “Io sono Croato!” Jedan od njih je skočio, zaderao se: “Ustaša Croata!” Udarila mi je krv u glavu, rekao sam tome zalizanom Talijanu. “Ma šta ustaša, pička li ti materina talijanska!?” Nije me razumio. Može biti da je to bilo bolje za mene...

link