Bilić je u samo 4 utakmice uspio da se noćašnji odlazak na Wembley promatra isključivo kroz prizmu izbjegavanja nove katastrofe i spašavanja obraza, znači pričamo o tome koji je poraz prihvatljiv i s koliko golova razlike. Ja još uvijek mislim da reprezentacija ima sasvim dovoljno talenta i prevelik ugled stečen u posljednjem desetljeću da bi gostovanje kod bilo koje svjetske sile dočekivala s kalkulacijama o tome koliko će nas natrpati.
Činjenice mu nikako ne idu u prilog:
- HR je najgora obrana elitnog ranga,
- doživio je povijesnu blamažu, još k tome doma,
- stalno traži alibije, pa umjesto da preuzme odgovornost i nametne autoritet zadnjih dana samo priča o ozljedama i izostancima,
- nedostaje mu drskosti, hrabrosti i samopouzdanja; takav stav reflektira i na momčad koja izgleda jednako kao i onaj koji je vodi
- totalno se pogubio u stvaranju defanzivne hijerarhije; tamo nitko ne zna što igra, da li igra, na kojoj poziciji, što stvara totalnu nesigurnost i izostanak komunikacije u zadnjoj liniji... a jasno je da se momčad gradi iz zadnje linije, Dalara je recimo to znao prepoznati
- koja je dugoročna vizija, postoji li ona uopće?
Mislim da je Ian Wright bio taj koji je napisao pravu istinu o Biliću već davno - tražila se svježina i nova energije, najavljivao se hrabri čovjek iz 2006. godine, dobio se ispuhani, pasivni, malodušni i bezidejni starček iz 2026. godine.
Osobno nemam ništa protiv Bilića, dapače, meni je on skroz drag. Međutim, ne sjećam se da je iti jedan trener u HR povijesti, bio reprezentativni ili klupski imao tako sjajan PR, da je bio tetošen poput male bebe, a da mu se rezultatska bilanca ni blizu nije poklapala s javnom percepcijom. Da je Dalić doživio ovo što je on doživio u ove 4 utakmice LN, bio bi popljuvan i pokopan ko zadnje smeće.
[uredio Lionel Mandrake - 12. studenog 2026. u 09:56]