BEOGRAD - Legenda hrvatskoga i ex-jugoslavenskog nogometa Stjepan Štef
Bobek, Zagrepčanin po rođenju i Beograđanin “po opredjeljenju”, danas
82-godišnjak, dane provodi u miru svoga doma u Beogradu. Sam kaže da broji
posljednje dane jer već 25 godina ima deset premosnica i pacemaker. Neki su ga
Hrvati zbog odlaska u Beograd još davne 1945. posljednjih (posebno ratnih
90-ih) godina proglašavali izdajnikom, a u Beogradu su ga neki kao Hrvata
tretirali “ustašom”. Prava je istina ipak potpuno drukčija:
- Oduvijek sam bio ‘partizan’ i od svih političkih opcija, uvijek sam bio za
onu Titovu, iako nikad nisam bio član Partije, niti me je politika ikad posebno
zanimala. Moj je život nogomet otkad znam za sebe. Upoznao sam osobno Josipa
Broza, Franju Tuđmana, Slobodana Miloševića... Samo je Tito na mene ostavio
pozitivan dojam. Bio je pravi čovjek, komunist, a ipak bonvivan i čovjek koji
je znao živjeti i drugima je to omogućio. On mi je pružio sve. Znam da će to
nekima zasmetati, ali od toga ne mogu pobjeći.
‘Partizan’ ste i partizanovac...
- Dakako, Partizan je klub koji mi je dao sve u životu. I danas kad više nema
supruge Olge (preminula prije šest godina, op. a.), a kćerke su u SAD-u, Partizan
mi plaća obroke u hotelu Metropol. Trenutačno sam jako bolestan i ne mogu se
kretati te se hranim kod kuće, no gesta kluba je više nego lijepa. Mislim da
sam je zaslužio zbog vjernosti klubu.
Proglašeni ste najboljim igračem Partizana u povijesti.
- To je velika čast jer su za crno-bijele igrali veliki igrači. Ta mi je titula
najdraža u karijeri i čini me sretnim. Tako su drugi glasali, ja to za sebe
nikad sam ne bih mogao reći.
Tko je za vas najbolji igrač svih vremena s prostora bivše države?
- Jednom sam prilikom to rekao za Dragana Džajića zato što sam u Beogradu
cijeli svoj život. Da me to netko u Zagrebu pita, diplomatski bih odgovorio
možda Bernard Vukas. Jednoga i najboljeg nema jer je bilo mnogo vrhunskih
igrača, među koje se bez lažne skromnosti i sam ubrajam. Tko je najbolji, nitko
ne može reći.
Vratimo se za trenutak na neizbježne ‘političke’ teme. Je li vas netko ikad
maltretirao kao Hrvata u Beogradu?
- Apsolutno nikad. Valjda je uvijek postojala neka zahvalnost za sve što sam
ovdje postigao u nogometu. Ni u najgore ratno vrijeme nitko me nije ni na
najmanji mogući način povrijedio.
Iako ste navodno tijekom Drugog svjetskog rata radili za UNS (Ustaška nadzorna
služba)?
- U to sam vrijeme radio u Zagrebu, u zatvoru u Savskoj u daktiloskopiji, no
politika me nije zanimala i nikad nisam ogriješio dušu. Dapače, mnogima sam
tada pomagao, skrivajući i doturajući poštu i poklone. Također sam skoro na
nagovor Kacijana otišao u partizane. Ipak, spasio sam se od rata i ubijanja
zahvaljujući nogometu i treneru Bukoviju koji me je doveo u Građanski. Najvažnije
je da nisam morao u crnu ustašku uniformu u koju sam skoro ‘uskočio’ 1944.
godine.
U Hrvatskoj kolaju glasine da ste u Beograd otišli zbog ucjene: bilo je ili u
smrt, ili u Beograd.
- To nema veze s istinom. Tada sam služio vojsku i otišao sam u Partizan, gdje
su me odlično prihvatili i zbog toga sam ostao u Srbiji. Nikad ne znaš što
život nosi.
Jeste li ikad razmišljali o povratku u Zagreb?
- U Zagreb ću uskoro, kad umrem. Pokopat će me u mom Zagrebu na Mirogoju, uz
roditelje i braću koji su još živi. Kremirat će me u Beogradu, prošvercati u
‘tegli’ u Zagreb. To je vrlo praktično. Što se tiče životnog puta, vratio bih
se svojevremeno doma u Zagreb i Dinamo da su me u Hrvatskoj ikad stvarno
željeli.
Pa, bili ste Dinamov trener šest mjeseci.
- To je bila pogreška. Došao sam kad je trener bio Dražan Jerković. On i neki
igrači, predvođeni Ramljakom, sabotirali su me i shvatio sam da mi u Dinamu
nema kruha te sam dao ostavku.
Što mislite o šansama Hrvatske i SCG na SP-u u Njemačkoj?
- Ne cijenim današnji nogomet od raspada bivše države, iako je Hrvatska mnogo
toga napravila, posebno u Francuskoj 1998. godine. Pravog klupskog nogometa
nema, nema zvijezda i ‘vedeta’ koje bi ljude dovodile na stadione. Stoga, ne
vjerujem da će nešto veliko napraviti u Njemačkoj.
Zašto više nema novih Vukasa, Zebeca, Bobeka ili Beara?
- Nogomet se promijenio i sve je postalo veliki biznis. Nekad smo igrali za
raju, a ne za novac, i stadioni su bili puni ljudi koji su dolazili gledati
bravure velikih igrača. Sada ih nema, zato vlada pustoš na našim stadionima. Ja
sam igrao za plaću i dnevnicu od dva dolara i ipak sam bio zadovoljan. Sada je
sve otišlo u ku...
Nekog nogometaša danas ipak poštujete?
- Kod nas nikoga posebno, a Ronaldinha obožavam. Da mi ga je bilo gledati u
liniji s Vukasom i Šekularcem. To bi bilo uživanje.
Znači, nije sve tako crno u nogometu?
- Nije baš sve, makar, ne volim ga kao u svoje vrijeme jer je sve postalo trka
za novcem i rezultatom. Daš gol, povučeš se i čekaš. Nitko više ne umire u
ljepoti, a to je primarni cilj te igre koja je prestala biti igrom.
Koja je generacija jugoreprezentacija bila najbolja i koji klub?
- Ona moja reprezentacija s Bearom, Stankovićem, Crnkovićem, Čajkovskim,
Mitićem, Vukasom, Zebecom, koja je osvojila dva olimpijska srebra. Iako, ni
generacije sa SP-a 1974., EP-a 1976. i SP-a 1990. nisu bile loše. Od klubova,
opet moj Građanski s Glaserom, Cimermančićem, Brozovićem, Jazbinšekom,
Antolkovićem, Lešnikom, Kokotovićem, Wölflom...
STJEPAN BOBEK
Rođen u Zagrebu 1923., u Beogradu od 1945.
Klubovi: Derby, Ličanin, Građanski, Partizan
471 utakmica i 417 pogodaka za Partizan
Trener u Partizanu, Legiji, Panathinaikosu, Dinamu
Rekorder sa 63 nastupa i 38 pogodaka za reprezentaciju Jugoslavije
Tuđman je tvorac crno-bijelih
Kao i Tita i Miloševića, dobro sam poznavao pokojnoga hrvatskog predsjednika
Tuđmana. Nije baš bio komunikativan i svisoka je gledao na ljude oko sebe,
onako iz generalske perspektive. Takav je, uostalom, bio i cijeli život. Upravo
u vrijeme njegova predsjednikovanja u Partizanu postali smo crno-bijeli.
Promjenu boje dresa koji se uvijek prljao ja sam osobno predložio, a Tuđman je
odlučio da budu ovakvi kakvi su i danas.
Nakon osamostaljenja Hrvatske on me zvao u Zagreb, nudio mi i stan, no ostao
sam u Beogradu koji mi je dom posljednjih 60 godina. Ni u Zagrebu više nemam
nikoga, osim braće. Sve sam svoje vršnjake ‘pospremio’ dva metra ispod - i u
Zagrebu i u Beogradu.
Tito najveći u 20. stoljeću
Najgori trenuci u inače lijepom i zadovoljavajućem životu su vezani uz smrt
dragih ljudi. Naravno, tu je prvo moja supruga Olga, a zatim i Josip Broz. Tada
sam, 1980., operirao srce i nisam to mogao gledati, niti ići na pogreb. Nisam
ni TV mogao gledati od tuge. Tito je bio najveći čovjek 20. stoljeća jer je
objedinio cijeli svijet nakon što je odigrao veliku ulogu u antifašističkoj
borbi. Osjećao sam tada kao da mi je umro drugi otac.
<>
function printPage(url)
{
window.open(url, "Preview",'height=450,width=517,location=no,scrollbars=yes,m enubars=no,toolbars=no,resizable=no');
}
function sendLink(url, title, link)
{
url += "?title=" + escape(title) + "&url=" + escape(link);
window.open(url, "SendLink",'height=450,width=450,location=no,scrollbars=no,m enubars=no,toolbars=no,resizable=no');
}