CIOLOŠKI FENOMEN IZA ODLIČNIH REZULTATA
DINAMA KRIJE SE KONTROVERZNI IZVRŠNI DOPREDSJEDNIK ZDRAVKO MAMIĆ
Čovjek koji tuče svoje protivnike
INCIDENTAN TIP Geneza iščašenog ponašanja datira od
natjeravanja Šoića, potom su uslijedile prijetnje policiji, tučnjava s Ćirom, transfer
Olića, kojemu je prethodila vožnja u gepeku, fizički obračun s Miljenkom Mesićem,
prijetnje smrću Ćiri Blaževiću, sve do prošlotjednoga gađanja novinara
piše Mladen BARIŠA
Dinamo je prošle sezone igrao atraktivan nogomet. Razvidno okruženju u kojemu je
nastao, tj. u Hrvatskoj ligi. U Maksimiru se moglo vidjeti i poteza i golova. Josip Kuže
je sklepao i momčad dostojnu naslova.
Svejedno, Dinamove je utakmice prosječno promatralo jedva pet tisuća gledatelja. U
kontekstu populacije grada Zagreba (koji s prigradskim prstenom ima milijun stanovnika) to
je svega 0,5% stanovnika. Ili pet promila! Ako nekomu to bolje zvuči.
Sociolozi se trude i pišu disertacije o nekakvom ratu navijačkih plemena
"purgera" i "tovara". Barem s aspekta metropole možemo konstatirati
promašenost teme. Jer grupacija od (ili s) pet promila marginalna je skupina.
Intrigantnijim se pothvatom čini potražiti odgovor na pitanje: zašto se Zagrepčani ne
poistovjećuju s današnjim Dinamom?
Sam sebi protivnik
Jedan od razloga neprijeporno je posvemašnja nezainteresiranost za globalnu
razinu kvalitete hrvatskog nogometa. No, ima i drugih čimbenika zbog kojih purgeri
govore: Nije to moj Dinamo!
Zapravo danas samo jedan čovjek može reći — Dinamo je moj klub. Riječ je, dakako, o
Zdravku Mamiću. Čovjek je stvarni gospodar Dinama. S fiktivnom funkcijom. Postoji li
ijedan klub na svijetu u kojemu je glavna faca — izvršni dopredsjednik?
Nitko Mamiću ne može poreći zasluge za Dinamove posljednje uspjehe. Niti ambiciju
stvaranja moćnog kluba. Niti ljubav prema Dinamu. Premda će neki Mamićeve osjećaje
spram maksimirskog kluba pronaći u koristoljublju. I menadžerskom porivu koji izvršni
predsjednik Dinama danas odrješito poriče.
Mamićev problem nisu navijači. Niti novinari. Niti sportski rivali. Čovjek zapravo ima
samo jednog osvjedočenog neprijatelja. Zove se Zdravko Mamić. Jedino njega Dinamov
dopredsjednik nikada nije uspio nadvladati. Niti obuzdati.
Zašto navijači bježe sa stadiona
Popis Mamićevih ekscesa zahtijevao bi posebno izdanje naše tiskovine, jer geneza iščašenog
ponašanja maksimirskoga glavnog junaka datira iz vremena kada ga je Ćiro Blažević
predstavio (ponajprije sportskoj) javnosti.
Od tada se Mamić spominje kao akter najrazličitijih incidentnih situacija — od
natjeravanja Josipa Šoića preko "maksimirskog plota", pa prijetnje policiji u
Teslinoj ulici, tučnjave s Ćirom Blaževićem u prostorijama kluba, opet prijetnje
novinarima, sudskim izvjestiteljima, famoznog transfera Ivice Olića, kojemu je prethodila
vožnja u "gepeku" igračeva menadžera, fizičkog obračuna (uz uporabu štake)
s Miljenkom Mesićem, pročelnikom gradskog Zavoda za planiranje, prijetnje smrću Ćiri
Blaževiću... Pa prošlotjedni, za Mamića, benigni ispad kada je vratio u momčad
Brazilca Andersona i pritom povikao:
— Boli me k.... što će trener Kuže reći!
Ili prošlotjedno gađanje novinara soljenkom nakon pijanke u Panevežysu.
Zašto bi poslije svega izrečenog i objavljenog nekoga trebalo čuditi što se na
tribinama maksimirskog kolosa okupi jedva pet tisuća ljudi. Mamićevih navijača. Ostali
se očito ne nalaze u toj priči. Oni valjda nisu niti bitni. Jer, vjerojatno i za njih
Mamića boli k....!