http://www.index.hr/xmag/clanak/dinamov-brazilac-sammir-na-prodaju-za-999-kuna/485262.aspx

kaj ćemo s neznalicama ovog tipa? noviniraom ili navijačem.. a vidi komentare dole....

http://www.index.hr/xmag/clanak/dinamov-brazilac-sammir-na-prodaju-za-999-kuna/485262.aspx

kaj ćemo s neznalicama ovog tipa? noviniraom ili navijačem.. a vidi komentare dole....

Primitivno ponašanje je percepcija?
Ispadi na svakoj press konferenciji su percepcija?
Činjenica da klub postoji samo na papiru je percepcija? (objašnjenje slijedi u par idućih redova)
Činjenica da klub ima manje ljudi na utakmici od Spartaka iz Male Subotice koji igra 2. županijsku ligu je percepcija?
Činjenica da profesionalni klub, prvak jedne države nema fan shop je percepcija?
Činjenica da nije apsolutno ništa rješeno po pitanju stadiona (lako je stalno prebacivati lopticu na grad) je percepcija?
Činjenica da je web stranica klub pretpotopna je percepcija?
Činjenica da jedan navijač kluba ne može apsolutno ništa saznati o momčadi iz službenih izvora je percepcija?
Činjenica da se 98% rasprava o Dinamu svodi na Mamića, a ne na golove, driblinge, pobjede, poraze je percepcija?
Činjenica da ti se ljudi smiju (i usput opet spomenu tvojeg gazdu) kad kažeš da ideš na utakmicu Dinama je percepcija?
Činjenica da se treneri mjenjaju svake sezone je percepcija?
Činjenica da ne postoji nikakvi konkretni dugoročni plan je percepcija?
Činjenica da nam klub vodi čovjek koji od njega živi (iako nije njegovo vlasništvo), umjesto da u njega donosi kapital je percepcija?
Činjenica da nečastivi nije uložio ni jedan jedini vlastiti cent je percepcija?
Činjenica da nečastivi našim novcem raspolaže kao da je njegov je percepcija?

Mogu ovako do sutra ako želiš..

Plaćenici su oni koji neargumentirano i bezuvjetno nekoga opravdavaju. Nije problem različitom mišljenju.. ni najmanje.

ANITA KLASNIĆ, Zagreb


Koračam prema Maksimiru, utočištu iz davnih dana, velikoj ljubavi i sigurnoj luci (ne uvijek tako sigurnoj). Ipak, to je moj dom.

Dom bez vrata, tek željezne šipke i pregledavanje prilikom ulaska. Mnogo stepenica. Nikad ih nisam stigla izbrojati. Kružni ulaz, laganiji za uspon do vrha.
Dom bez krova. Tek nebeski plavi svod. Ponekad ukrašen oblacima, ponekad tmuran i siv, prošaran munjama; sa sjajnim mjesecom koji se smiješi ili vječno zaigranim suncem koje nas škaklja zrakama.
Dom bez kuhinje, tek grickalice na stolićima. "Kikiriki, koštice!"- nudi dobro poznati glas.
Dom bez fotelja u dnevnom boravku, tek neugledne, stare, često razbijene plave plastične stolice. Na nekim mjestima nedostaju. Negdje se pak zablista nova i uglancana, kao da se želi nametnuti i izdignuti iznad ostalih. Ali ne zna ona koliko su toga proživjele prljave i isprano plave prijateljice.
Dom bez otmjene kupaonice. Tek prljavi wc-i i razbijene slavine. Ulaženje bez reda i kucanja.
Dom bez ormara. U prolazu uvučen jedan štand s majicama i šalovima.
Dom bez grijanja. Kad ledeni vjetar krene tražiti put do kostiju pomaže jedino skupljanje u hrpu ili skakutanje na mjestu.
Dom bez slika na zidovima. Umjesto njih na ogradi transparenti. U zraku zastave. Poruke.
Dom bez svjetiljki. Tek reflektori vinuti visoko, visoko, kao da žele dotaknuti jata ptica.
Dom bez radija. Tek pjesma iz tisuću grla. Nekad ujednačena i skladna, glasna i zadivljujuća. Drugi put slabašna i tužna, potištena. U bijesu agresivna i bez reda. Svatko viče što mu je na duši.
Dom bez susjeda. Tek istok s lijeve i zapad s desne strane. Prijateljski raspoloženi ili suzdržani. Pohvaljeni pljeskom ili izviždani.
Dom bez soba. Golemi betonski blok na kojem tražim svoje mjesto. Uvijek negdje na sredini.
Dom bez televizije. Tek zeleno prostranstvo ispod nas i 22 glavna glumca. Tako započne. Kasnije se neki prometnu u heroje, a drugi padnu u prosječnost ili opasno ispod toga. Neprofesionalci. Statisti.



Dom. Poznata lica. Toplina oko srca. Uzbuđenje kao kad sam prvi put stajala tu, dok su mi koljena klecala. Upijala sam, smiješila se, gledala oko sebe i živjela san.
Dom. Tu sam liječila bolne rane i dobila poneku novu masnicu, ali one ionako brzo zacijele. Tu sam stajala na rubu suza, pogleda usmjerena u daljinu, prema zgradama svog kvarta. Što dalje od tuge koja je bila pred nama.
Tu sam vrištala i skakala, bacala se u zagrljaj i držala za ruku prilikom izvođenja jedanaesteraca.
Dom. Tu sam bježala od usamljenosti i depresije.
Dom. Tamo gdje je srce.



Bila je to sasvim obična nedjeljna večer, kišna i prohladna.
Bila je to posebna večer, kad sam ponovno osjetila udarce svoga srca u gomili. Kad me grlo zaboljelo od pjevanja. Kad sam zapljeskala ponosno, obavijena čarobnim osjećajem zajedništva, moći i sreće.
Večer kad sam se ponovno zaljubila u Sjever.
Večer kad sam uživala u svakom milimetru svoje kože i zahvalila Bogu što me spustio na ovaj komadić vječnosti.
Večer kad sam poželjela zagrliti cijeli svijet i objasniti mu kako je ova uloga predivna.
Večer kad sam lebdjela, a ne hodala.
Zamolila sam Maksimir da mi s jednakom brižnošću čuva srce, do sljedećeg susreta i zagrljaja...



Dom. Tamo gdje se uvijek vraćamo.

Zagreb, Dinamo, Maksimir i ja- prsti jedne ruke, nerazdvojni i isprepleteni. A peti prst?! Njega ostavljam za ljubav, onu koja nas drži na okupu i veže nevidljivim nitima.



Pitaju me po tko zna koji put zašto jedna djevojka toliko voli Dinamo. U isti tren u glavi mi zasviraju stihovi: "Zakaj Zagreb volim možda ne znam reći, al za mene on je i od većeg veći..."
Ljubav ne treba objašnjavati. Ljubav ne treba opisivati, ni pokušavati riječima na papiru dočarati njenu moć. Ljubav treba doživjeti.
Mnogi znaju o čemu pričam, a oni drugi to ionako nikada neće shvatiti. Gledat će me kao čudakinju. Ne obazirem se. Koračam visoko uzdignute glave, u ritmu bubnjeva i pobjedničke pjesme.



Što je Dinamo u mom životu? Svetinja.
Nešto što čuvam brižno i pažljivo, kao najveću tajnu.
Nešto što vičem javno, najglasnije što mogu, da cijeli svijet zna.



Neke ljubavi su vječne... Sretna sam što imam jednu takvu.

Oprosti Derek, ali ti blage veze nemaš što je plaćenik i tu sva priča završava.
Ja ionako maximalno izbjegavam bilokakve rasprave vezane uz Mamića.

Čitaš samo knjige?