Prije dva tjedna, Facebook stranica građanske inicijative Zajedno za Dinamo u noćnim je satima bilježila veliki promet. Te je večeri Mamićeva momčad doživjela potop u Salzburgu, ali o tome ovdje nije bilo ni riječi: samo najave utakmice 2. HMNL u Podsusedu između Futsal Dinama i MNK Petrinjčice te jedna objava koja je potaknula rekordnu interakciju na toj stranici.

Bila je to stara slika Andreja Kramarića u modrom dresu s naslovom članka iz Jutarnjeg lista: “MODRA BUDUĆNOST: Kramarić je za Dinamo već zabio 450 golova!” Iznad toga Zajedno za Dinamo napisali su: “Trebao je biti naša budućnost, ali agencija je rekla ‘di smo tu mi’ i Krama sad zabija drugdje! Bravo, Krama!” Nikad više ljudi nije stisnulo ‘like’, ‘share’ ili ‘comment’.

Tekst iz kojeg je ilustracija posuđena Jutarnji je objavio u lipnju 2009. i bila je to zapravo impresija s Dinamovih predsezonskih priprema. Tada 18-godišnji golobradi i prištavi dječak, koji je ulazak u punoljetnost proslavio baš na dan dolaska na Roglu, oduševio je, tvrdi autor, “novinare, suigrače, ali i stručni stožer”. U kratkom tekstu navodi se da je Kramarić po golovima apsolutni rekorder mlađih selekcija Dinama, u koje ga je kao šestogodišnjaka doveo otac. “Bila je to ljubav na prvi pogled. Dečko rođen u Šubićevoj ulici, tek nekoliko tramvajskih stanica od stadiona, od malih je nogu pokazivao talent za egzekuciju…”

Trebao je biti modra budućnost. Nekad bilo, sad se spominjalo. Kramarić nikad nije dobio pravu priliku u Maksimiru - nakon tri godine sjedenja na klupi, pa jedne ‘kaljenja’ u Lokomotivi (15 ligaških golova i 9 asistencija), na povratku je opet završio među rezervama. Bliže oltaru bili su Duje Čop, Ante Rukavina i Fatos Beqiraj, kao i ranije Slepička, Sivonjić, Dodo, Papadopoulos… Kad se požalio na status, ekspresno je stavljen na transfer-listu i ugrabila ga je Rijeka, gdje je Matjaž Kek znao kako rasplamsati njegov ogromni talent i glad za golovima. Danas Krama igra nogomet na razini koju na domaćim travnjacima nismo vidjeli još od dana Eduarda i Luke Modrića; ove je sezone već strpao 24 za klub i reprezentaciju, a one večeri prije dva tjedna hat trickom na Kantridi srušio je Feyenoord.

Jesu li posjetitelji stranice Zajedno za Dinamo, mahom navijači modrih, naprosto ‘lajkali’ samo Kramarićevu veliku utakmicu za Rijeku? Ne.

U ‘normalnim’ bi okolnostima odlazak u redove rivala (iako Rijeka nije u pravom smislu riječi rival Dinamu, niti će to vjerojatno ikada biti) bio razlog za animozitet ili u najmanju ruku zamjeranje. No, Andreju nitko ne zamjera prelazak u Rijeku jer znaju da je bio otjeran. Štoviše, Dinamovi navijači s njime se poistovjećuju. On je heroj upravo zato što je otišao. Kao i on, kad ga je otac izravno iz vrtića odveo na igralište Hitrec-Kacijan, zaljubili su se u Dinamo na prvi pogled i navijaju za klub otkad znaju za sebe. A sada su, kao i on i kao i mnoge klupske legende (Zeko, Cico, Ćiro… predugo bi bilo da ih nabrajamo sve) protjerani iz vlastitog doma.

I nije riječ samo o Bad Blue Boysima kojima je zabranjen dolazak na utakmicu sa Salzburgom, kao ni o sukobu njihovih ‘frakcija’ - o čemu je smiješno i duboko pogrešno pričati kad se jedni broje u tisućama, a drugi bi stali u autobus. Da nije bilo Boysa na sjevernoj tribini, u utakmici s Osijekom pao bi negativni rekord posjećenosti stadiona. Dinamo je tijekom godina s Maksimira potjerao tisuće i tisuće ‘običnih’ navijača - onih koji nisu više mogli trpjeti maltretiranje i pretrese na ulazu, režim koji podsjeća na koncentracijski logor na tribinama, sumornu i negativnu atmosferu, lošu igru, stalno nova razočaranja i poniženja, vulgarne i nadmene javne eskapade izvršnog predsjednika, galeriju loših trenera i nebuloznih pojačanja koja je prodefilirala klubom…

Istovremeno iz Dinama plaču da im treba podrška navijača na još jednoj ‘utakmici sezone’, ovoj protiv Salzburga. Oni bi vjerojatno htjeli neke druge, ‘bolje’ navijače od ovih što vrijeđaju i zazivaju izbore, za što je peticiju potpisalo pedeset tisuća ljudi. Htjeli bi, valjda, srednju klasu građanstva, obitelji s djecom, turiste… Pa takvima ne žale ni šakom i kapom dijeliti besplatne ulaznice. Ali problem je u tome da Hrvatska nije Engleska, Zagreb nije London, Dinamo nije Arsenal, a Maksimir nije Emirates. Dinamo sada naprosto nema bolje navijače, kao što nema ni boljeg igrača od Andreja Kramarića.

A on se prometnuo u simbol otuđenosti modrih navijača, ali i Dinama kakav bi mogao - i trebao - biti. Možda i u simbol otpora onome što trenutno jest. Ovaj put ni HTV ne prenosi Dinamo, nego Rijeku. Umjesto Mamićeve momčadi s maksimirskih tribina, gledat će na televiziji svog Kramu u Rotterdamu.