Protiv Rudeša bi u prvoj da su zdravi startali Vrbančić i J. Ježić umjesto Petrusenka i Farkaša. Mikolčić (inače niškoristi igrač) koji je također ozlijeđen bio bi na klupi. Dakle, tri igrača (nekoliko) falila su uoči utakmice, od kojih dva iz prve postave, a Bukvić se kasnije ozlijedio. Zadnja i ofenzivna linija bile su kompletne. I sada ću opet pitati je li normalno da bez dva standardna igrača u prvoj tj. s njihovim zamjenama onako izgledamo protiv Rudeša (ni prije Bukvićevog izlaska nismo ništa napravili u prvih 20 minuta)? Zašto nam je klupa ne slaba nego očajna? Zašto Leon nema alternativu? 

Gorica nam je pored jednog priznatog zabila još tri gola koji su poništeni zbog vrlo malih zaleđa, s tim da kod jednog uopće nisam mogao skužiti gdje je zaleđe, da ga je sudac priznao nitko mu ništa ne bi mogao reći. 

Dakle, Gorica nas je nadigrala po osnovnom kriteriju a to je zabijanje golova. 

Rudeš nas je nadigrao po istom kriteriju, s tim da je imao više izglednih prilika, tzv. xG-jeva, dok smo mi loptu vraćali u rikverc jer nismo znali što bi s njom. Najopasniji udarac u drugom poluvremenu bio je Jelenićev s 30 metara. Jedino smo imali posjed i više kornera koje smo nabijali u 3pm. 

O Istri neću, ona nas je baš razbila. 

I sada ključna stvar: za ništa od toga ne krivim trenera i momčad, nego tzv. stabilizaciju zbog koje smo u prvenstvo ušli s dječjim vrtićem i gomilom poluigrača kao što je Petrusenko, dok se s druge strane po bijelom svijetu skupljaju nekakvi stručnjaci koji odlaze za pet mjeseci i osnivaju odjeli za performanse, a Aleksandra po SAD-u dogovara ekskurzije dječaka u Slavoniju.

Sada kada je prvenstvo odmaklo, vidi se da ta djeca ne mogu pratiti seniorski ritam na način da svaku utakmicu igraju 90 minuta, a zamjene su im vršnjaci i likovi koji ni u Rudešu ne bi igrali u prvoj (tu izuzimam Dolčeka pa i Mustafića koji mi je bio solidan do one gluposti na Poljudu).