Neki dan sam čuo od jednog ovdašnjeg nacionalnog suca zanimljivu interpretaciju onog pravila o nedopuštenom izlasku igrača iz terena. Po strogom slovu pravila to je naravno opomena. E sad, ovog nacionalnog suca je pitao jedan isto tako vrlo cijenjeni sudac na nivou države s kojim sam radio tu utakmicu o situaciji kada je igrač frustriran igrom (ne sucem) jednostavno iz bijesa napustio teren. Ovaj moj kolega mu je dao žuti, a nacionalni sudac kaže da mu on ne bi dao, jer se time ništa ne postiže. Na naše upitne poglede, kaže da je, pogotovo kad dođeš na te više nivoe suđenja, vrlo važno znati ZAŠTO pravilo postoji i što se s njime želi postići (ono što ja volim zvati "duh pravila"

), čak i važnije nego poznavati strogo slovo pravila (to je kao za nas regionalne i državne (kao, na nivou jedne američke države, jel) suce

). Njihovi ispiti navodno uopće nemaju pitanja kao ova tu o kojima mi diskutiramo iz poznavanja pravila, nego je sve fokusirano na "game management" i poznavanja razloga za pravila ("što se želi postići/spriječiti odredbom da...?").
No da se vratim na ovaj slučaj izlaska s terena. Kaže taj nacionalni sudac da to pravilo postoji iz dva razloga. Prvi je zaleđe - ako igrač izađe s terena kako bi namjestio ofsajd (odnosno pokušao namjestiti, znamo da su od ove godine promijenili to pravilo da se on ipak računa kao da je na terenu, tj. na crti gdje je izašao). A drugi je da se kazni igrač koji izađe s terena s namjerom da počini "misconduct" (nedozvoljeno ponašanje, ili kako se to već prevodi) - da se svađa sa publikom, protivničkom klupom, da nekog udari i što ja znam. Dakle, ako igrač izađe van terena jer mu je puko film, ili zato što je žedan ili nešto, tvrdi ovaj nacionalni sudac, da tu nema nekog smisla davati karton.
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.