Lahmentiranje (izvorno Ansichten eines Fußballers) je kolumna Philippa Lahma koju će u svom online izdanju objavljivati njemački magazin Die Zeit, a istovremeno i nekoliko drugih uglednih medija u različitim europskim zemljama. Kapetan i osvajač Lige prvaka s Bayernom te Svjetskog prvenstva s Njemačkom danas je u ulozi direktora turnira za Euro 2024, a u svojoj će kolumni pisati o raznim nogometnim temama i njihovu strateškom značaju za društvo, gospodarstvo i politiku. Oliver Fritsch, nagrađivani sportski autor i urednik stranice Zeit Online, Lahmov je partner u dijalogu.
Lahmova je želja da kolumna istovremeno izlazi u različitim zemljama i na različitim jezicima, kao simbol europejstva bez granica i gesta dobrodošlice svima u Njemačku 2024. Lahm i Zeit Online odabrali su Telesport kao svog medijskog partnera u Hrvatskoj.
xx
Što nas u Europi ujedinjuje? Tijekom ove krize, u kojoj se svjetski poredak mijenja od onog zasnovanog na pravilima prema onome koji je zasnovan na moći, Europa se zbližava i podsjeća na svoj najvažniji princip: pravila i zakoni vrijede. Oko toga su se složili u Portu i u Helsinkiju, u Bruggeu i u Ateni, u Varšavi, Pragu i Ljubljani.
Nogomet je mozaik društvenog života. On pridonosi dogovaranju i komuniciranju vrijednosti. To hoće li naići na prihvaćanje i hoće li se zapadno društvo s njime identificirati ovisi o tome jesu li njegova natjecanja pravedna i podložna dobrim pravilima, odnosno je li mnogima dopušteno sudjelovati i imaju li pritom odgovarajuću šansu za uspjeh.
Ovo iznenađujuće dobro funkcionira u natjecanju reprezentacija; dosadašnjih 16 europskih prvenstava imalo je 10 različitih pobjednika. Problem je, međutim, u klupskom nogometu. U njega se slijeva mnogo novca, od kojeg neke lige i ekipe nesrazmjerno profitiraju i to stvara monopole. S druge strane, u Ligi prvaka su zapostavljene čitave europske regije.
“Ljudi idu na utakmice jer ne znaju rezultat”, jednom je rekao Sepp Herberger, legendarni njemački izbornik koji je 1954. osvojio svjetski naslov. To u njemačkoj više nije istinito, a situacija je slična i u Francuskoj. Dvije metropole, München i Pariz, razvile su svoje monopole. Bayern sad cilja na svoj 10. uzastopni naslov prvaka i Nijemci zbog toga raspravljaju o mogućnosti uvođenja doigravanja u prvenstvo. Titula bi onda ovisila o nekoliko utakmica na kraju sezone i to bi Bundesligu trebalo ponovno učiniti uzbudljivom.
Ako samo nekoliko top klubova određuje uvjete, prevladat će model koji je najlukrativniji, ne nužno i kulturološki najzanimljiviji
Ali to ne može biti rješenje. Ono bi se pozabavilo samo simptomima, ne i uzrokom. Mijenjanje modela neće zamijeniti ključno pitanje: kako organizirati natjecanje u kojem bi više sudionika imalo šansu, a nogomet ostao zabavan?
‘Najgušća’ po pitanju kompetitivnosti je Premier liga, u kojoj su gotovo svi klubovi u rukama vrlo bogatih vlasnika. Međutim, pritom se nije vodilo računa o tome kome se može dopustiti da financira nogomet kao nacionalno blago. Dugogodišnji Chelseajev vlasnik Roman Abramovič sada je sankcioniran i klub mu je oduzet, a u Engleskoj je debata o tome kako regulirati tko i pod kojim uvjetima može ulagati u klubove postala vrlo intenzivna. Koncept ljudskih prava mora biti u samom temelju ove rasprave, gdje god u Europi se vodila.
Međunarodnim je natjecanjima potrebna inovacija, ona se redovito moraju osvježavati. Liga prvaka je atraktivna, njena finala gled preko 100 milijuna ljudi diljem svijeta, ali samo su tri zemlje u posljednjih 11 godina dale europskog prvaka. U ovom stoljeću još nijedan klub iz Skandinavije, Istočne Europe, s Balkana ili s istoka Srednje Europe nije došao čak ni do polufinala. Zadnji je takav bio Dinamo Kiev još 1999. A nekoć je bilo drugačije. Zadnjih 10 osvajača Kupa prvaka, kako se Liga prvaka zvala prije svog rebrandinga 1992., bila su iz osam različitih zemalja, a među njima su bili Portugal, Rumunjska, Nizozemska i Jugoslavija. Ova raznolikost je generirala entuzijazam, činila nogomet društveno relevantnim i otvorila put Ligi prvaka.
Sastoji li se Europa samo od Engleske, Španjolske, Njemačke, Italije i Francuske? Što je s drugim nacijama? Moraju li se zadovoljiti samo sudjelovanjem?
Primjerice, lisabonska je Benfica europski prvak iz 1961. i 1962., ima veliki stadion, jako puno članova i veoma bogatu tradiciju. Grad iz kojeg dolazi širi svoju karizmu sve do Južne Amerike. Benfica je sad stigla do četvrtfinala, ali portugalska liga je premalo tržište i klubu je jako teško postići kompetitivnost u Ligi prvaka. Isto se može reći i za amsterdamski Ajax. Prag, Varšava, Budimpešta ili Kopenhagen također su samo promatrači među elitom ili to postaju najkasnije onda kad počne odlučujuća faza natjecanja. Pa ipak, ti i mnogi drugi su sjajni gradovi koji bi na većem i bogatijem tržištu sigurno bili zanimljivi investitorima i u kojima bi se mogli stvoriti okvirni uvjeti za uspjeh.
Europa znači pronalaženje inteligentnih rješenja za pregovaračkim stolom; znači biti kooperativan i spreman na kompromise, uzeti u obzir raznovrsne interese. A sve to uključuje i oblikovanje natjecanja koje će mnogima ponuditi šansu za uspjeh — kako u sportskom, tako i u ekonomskom smislu. Zadatak nije lagan, ali je svakako zanimljiv. Odgovornost je na UEFA-i i na nacionalnim savezima, kao i na onima koji ulažu u sport. U ovom trenutku prisutna je velika želja za promjenom i osjećaj za solidarnost — kad je pravo vrijeme za reformu, ako ne sad?
Iskustvo s prošle godine planiranom Super ligom nedvojbeno je pokazalo: ne učine li nešto same institucije, problem bi se uskoro mogao naći izvan njihove kontrole. Ali ako samo nekoliko top klubova određuje uvjete, prevladat će model koji je najlukrativniji, ne nužno i kulturološki najzanimljiviji.
Europa se drži demokratskog reda stvari, zastupajući slobodu i jednakopravnost. Ona je savez jednakih, a to treba važiti i za njena sportska natjecanja, koja trebaju nuditi mogućnost sudjelovanja. Ovih dana i tjedana svjedočimo jačanju kohezije i solidarnosti, a nogomet tu mora dati svoj doprinos.
