Gledam jučer Mamića na HRT-u pa odmah shvatim besmisao takvograzmišljanja. 

Naravno da nije moguća, barem ne zasad. 

Jer, da bi se otome uopće moglo razmišljati likovima poput Mamića bio bi onemogućenpristup masovnim medijima poput televizije. Situacija je upravo obrnuta,i tu je Mamić u pravu, većina medija naprosto živi za Mamićevebljuvotine koje, dapače, i potencira i razvlači, on je (nemam dokaza,ali već je to i na prvi pogled jasno) vjerojatno medijski najprisutnijilik posljednjih godina. Još je jednu veliku istinu Mamić jučer izgovorioa to je da, po prilici ću citirati, "živimo u društvu koje se raspada".Koji je najveći dokaz toj tezi? Pa, upravo lik i djelo onoga koji jejučer to izgovorio. Da to nije društvo u raspadu, ne bi ni mogaogostovati u udarnom terminu u udarnoj emisiji, k tome s urednikom ivoditeljem koji ga baš i ne "udara". Sjećam se da sam davnih dana naBBC-u gledao jednog urednika koji je u studijskoj emisiji stanovitomministru postavio isto pitanje SEDAMNAEST puta. I sedamnaesti put dobioje odgovor, odgovor koji je ministra porazio i posramio. Ovdje jerealnost takva da na pressice "Fidelu Castru" trebaju upadati dečki iznavijačke skupine da bi mu postavili pitanje svih pitanja, ono o sukobuinteresa o kojem neprestano laže.

I nemojmo, molim vas, niti uprimisli ovdje razgovarati u kontekstu "zakonitog". Jer, napisao sam tona nešto vulgarniji način jučer na Facebooku, po zakonu su i Židovi biliotpremani u Auschwitz pa i nešto kasnije neke druge vrste nepoćudnika uGulag ili na Goli otok. Sve je to bilo po zakonu. Ako ćemo se vratiti umalo bližu prošlost, i pretvorba i privatizacija u velikoj se većinislučajeva odigrala po zakonu, posljedice sada uživamo. I stvarno, nakontakvog Mamića koji se, kako je otkrio SEEbiz,prije emisije na HRT-u našao na jednoj sasvim "običnoj" kavici spredsjednikom zagrebačkog Županijskog suda Ivanom Turudićem  dođe mi dase odselim na Madagaskar ili na Aljasku. Shvatiš da se nema ovdje štotražiti dok god takvi ljudi, sasvim primjereno odvratnom trenutku,prestavljaju kremu ovog društva. U tom smislu sam se prošlog tjednapohvatao s nekim ljudima na temu "paranja zastave" u režiji TončijaMajića. I sada, da ponovim, dodatno osnažen stavom kako je Majićev činispravan. Sama činjenica da su metafora službenog domoljublja u ovojzemlji ljudi poput Zdravka Mamića izaziva u meni pravo gađenje prema toji takvoj Hrvatskoj, pa i prema njenoj zastavi koju bi, zašto ne, izapalio!

Jer, oni koji nešto znaju itekako su svjesni da je i tai takva zastava izmišljotina tuđmanizma koji je sve vrijednostihrvatskog društva a i države i hrvatstva ako hoćete (da ne bi bilozabune) pretvorio u prah i pepeo. Osim toga, ono što me najviše činibolesnim jest činjenica što sam bolno svjestan toga da Mamićevi ispadiimaju popriličnu potporu među ljudima (namjerno ne kažem "građanima" jerto građani nisu). Ako ne stvarnu i iskrenu, a ono barem prešutnu (uzpodsmijeh, jer Mamićeve bljuvotine su kao "fora"), a iz povijesti znamoda su se i koncentracijski logori mogli dogoditi jednoj od povijesnonajkulturnijih nacija, Njemačkoj, između ostalog i zato što je dobar diopopulacije izabrao šutjeti o strahotama koje im se događaju isprednosa. Jednog lijepog dana, bolje prije nego kasnije, shvatit ćemo da jesve ovo što sam vidimo laž i opsjena, sve elite, institucije i simboli, ida ćemo ovo društvo a i državu ponovno morati graditi od nule jerstanje se ne može više popraviti. Može se samo ponovno krenuti od nule,šansu iz 1990. smo propustili.

U pravu je zato Zvonimir Boban ipotpuno ga razumijem, u ovom trenutku stanje se ne može popraviti ni uHrvatskom nogometnom savezu, ima pravo stajati po strani i poštujem tajstav. Pri jednom nedavnom slučajnom susretu, Boban i ja za tren oka smose složili oko te glavne teze, a to je da niti jedan pojedinac u ovomtrenutku ne može izliječiti ni društvo, ni državu, ni Dinamo, ni HNS(možemo ići i korak dalje, ni gospodarstvo, ni medije, ni štoštadrugoga).

"Mali" problem je u tome što je sasvim sigurno Bobanprosječnom čovjeku potpuno udaljen, i zato što ga nema u javnosti, alijoš i više po svom stavu i načinu razmišljanja. Čovjek je igrajućinogomet pošteno zaradio količinu novca za sto života i ne mora nikome"titrati". Tu je već u startu "sumnjiv" jer se "pravi pametan", pomaloje i "snob", supruga mu malo previše "pametuje o modi i stilu", a nakraju krajeva nacija pamti da je izgubio krucijalnu loptu u polufinaluprotiv Francuske nakon koje je Thuram zabio svoj prvi gol u povijesti paHrvatska nije ušla u finale Svjetskog prvenstva što će mu ostati vječnastigma, veći je zločinac od stotinu Kutli i Sanadera za prosječnoghrvatskog čovjeka. E da, i nije "fora" jer nije baš da psuje predkamerama, ne skida se gol u zračnoj luci,  ne gura novčanice od 500 eurasviračima, a i nikad u životu nije se napio želeći da ga svi vide (jer"drži svoju riječ", naravno).

I što će onda ostati poslijeBobanovog istupa, hoće li se što dogoditi? Vjerojatno ništa, jer jedanglas, ma čiji bio, ne može napraviti veliku buku, posebno onakvu bukunakon koje biste trebali učiniti ono najteže - uključiti mozak.

Zatose, izgleda, u priču oko Mamića napokon uključio DORH. I možda jestvarno sada tako u ovom povijesnom trenutku - društvena kretanjaodređuje DORH. Jer, valjda nam je Bajić trebao reći da u Sanaderovubogaćenju ima nešto "čudno", da su se jednom davno u naše ime dogodilineki strašni ratni zločini, da se neki strašni gospodarski zločinidogađaju čitavo ovo vrijeme pa i sada. Sve to, kao, nismo znali i nismovidjeli.

Ako ovaj tekst ima neku pretenziju, onda želi biti nekavrsta apela da uključujete mozak malo češće nego dosad, tu ubrajam isebe, naravno. Jer, nekakva snaga "društva" ili "javnosti" ipak postoji,vidimo to tu i tamo. Pa se onda jednom u (nadajmo se) bliskojbudućnosti i dogodi da "Mamići" budu potisnuti na margine društva gdje ipripadaju.

http://hr.seebiz.eu/kolumne-i-komentari/zivimo-u-odvratnom-vremenu-mamica-se-prihvaca-pa-makar-i-presutno-boban-je-naravno-sumnjiv/ar-21260/