Hrvatska može maksimalno imati do 15 medalja na OI s obzirom na svoju veličinu što je nevjerojatan uspjeh. Ulaganja u sport su kod nas minimalna. U većini Saveza ne postoji organiziran rad, nema selektiranja talenata od najranije što je slučaj u drugim državama i devedeset posto uspjeha u individualnim sportovima dolazi isključivo iz tvrdoglavosti pojedinaca - roditelja koji ulažu svoj novac ili trenera koji su mazohisti u svom poslu (npr. Ivan Ivančić, Ante Kostelić).

Jednostavno imamo sreće što je sportski bazen na ovom prostoru nepresušno vrelo talenata i uvijek netko iskoči. Drugi je par cipela što naši mediji vrlo često nabijaju pritisak našim sportašima što često izazove i kontraefekt. Za nešto više, kao što je napisano, trebali bi imati ili jednog sportaša koji može donijeti više medalja u sportu poput gimnastike (za nas nemoguće), atletici (za nas nemoguće) ili plivanju (za nas u bližoj budućnosti nemoguće) ili prebaciti svoju snagu na recimo borilačke sportove poput boksa ili hrvanja u kojem drmaju lobiji i gdje nema šanse da uzmeš medalje ako nisi barem dvadeset posto iznad njih. Naš forte bi trebao i mogao biti sport poput veslanja ili kajaka gdje se može (Srbi su primjer) u četiri godine stvoriti nekoliko konkurentnih posada skoro od nule. 

Što se tiče momčadskih sportova; u državi od malo više od četiri milijuna stanovnika plus nešto dijaspore sa strane ne možemo tražiti više. U godinama koje dolaze imat ćemo tri reprezentacije koje će biti konkurenti za medalje. To niti daleko veće države nemaju. Ženski sport, nažalost, kod nas kaska već godinama i budućnost nije previše blistava. Šteta jer potencijala ima, talenta ima, ali tu treba puno više rada nego što je bilo do sada.

Za bilo kakav uspjeh prvi je preduvjet infrastruktura koju nemamo (neshvatljivo je da mi ne možemo izgraditi dvoranu za atletiku usprkos svim uspjesima koje imamo), a i onu koju imamo je stara i potječe od Univerzijade ili valjda Mediteranskih igara u Splitu. Druga je stvar stručni kadar koji isto tako ne postoji ili ne postoji u dovoljnoj mjeri. Ovo se barem može riješiti uvozom trenera (kao što su mnoge zemlje napravile u gimnastici kupovinom ruskih trenera), ali vrhunski trener se treba i platiti. I ovdje dolazimo na početak.

Hrvatska ne ulaže u dovoljnoj mjeri u sport i dok se to ne promijeni svaku medalju možemo slaviti kao zlato i veleban uspjeh. Da, živcirat ćemo se jer Stipanović nije uzeo zlato jer je trebao/morao, čuditi se kako je opet xy podbacio, a nećemo se pitati kako je uopće netko došao ovdje kada većina sportaša nema osnovnih uvjeta za bavljenje sportom.