Sinoć sam bio tako bijesan da sam morao posegnuti za ljekovitim travama da se nokautiram. Što zbog onoga što sam gledao, što zbog činjenice da sam, debil, ostao budan do pola 5 ujutro.
Stavit ću struku na stranu; ono je čista luzerština. Od rukometaša kojima su drhtale ruke kada se lomila utakmica -onaj glupi, nepotrebni, divljački nasrtaj Gojuna na Bieleckog samo jasno ocrtava tu nemoć koju su osjećali. Igru uopće neću komentirati, kamoli izbornikove taktičke bravure. Ono, vidiš da Bielecki igra utakmicu života ali pusti ti njega da šutira. Već je nakon 5. gola trebao imati flastera u igri i natekle bubrege. Mislim, bubni ga u 20. a ne u jebenoj 58. minuti, FFS!
Pa onda dečki koje kao ne smjemo kritizirati jer 'su puno napravili i time što su došli do Ria'... ma rac ne smijem kritizirati, predali su se čim su se Srbi odvojili na par koševa razlike. Može se sada trkeljati kaj hoće ali točno se vidjelo da su se usrali kao grlice kad se ovima otvorilo. Srbi? Dajem ruku u vatru da bi isto odigrali i da smo na poluvremenu vodili sa 15-20 poena. I tu je razlika, u psihi, u mentalnoj čvrstoći. Još dok smo vodili ili bili u egalu ajde de ali čim su se ovi odvojili apatija i rezignacija.
I onda ljudi kažu trebaju nam treneri a ne psiholozi. Ma istina, tu ni 50 psihologa ne bi pomoglo.
[uredio El capitan - 18. kolovoza 2016. u 12:16]