Rekao sam bolje moze jedino u slucaju da izbacimo nekog tipa Katinke koja sama je osvojila do sad 1/3 madjarskih medalja.
Plus cinjenica je da Madjara ima 10 milijuna,a nas 4 do 5 mil. Nije to mala razlika.Sa Nizozemcima je razlika jos i veca. Njih ima 17 mil  od svih rasa (+ sve sto valja od crnaca u Surinamu)   i jedna su od najbogatiji nacija svijeta.
Bez nekog vanserijskog talenta u jednom od sportovima koji daju vise medalja ovo je jako blizu maksimuma. 

Ne znam dal je vama jasno da je bioloski nemoguce da proizvedemo vise vrhunskih sportasa nego sad. 
Rukomet, vaterpolo, nogomet, kosarka jedu svaki po 20ak vrhunskih profesionalaca i na stotine prosjecnih sportasa. 
Kod muskaraca smo udarili zid. Jedino da cure malo vise prebacimo na sportove i to u individualnim. 

I to s 3-4 terena u državi koja se koriste i održavaju (Zagreb, Čakovec, Umag, Ivanić). Za odbojku ima više terena, manje su dimenzije, svi ju mogu igrati i lakši su za napraviti, ali i dalje daleko od onoga što bi se očekivali od države s tolikom obalom.

Upravo to, sa muškima nemaš šta više tražiti. Tri izgledna kandidata za medalju u momčadskim talentima sa hrpom talenta i igrača u najvećim svjetskim klubovima. I čak nisam nogomet ubrojao jer je to posebna priča. Samo nam tu odbojkaši nedostaju da kompletiramo kolekciju i budemo apsolutno dominantna nacija u momčadskim sportovima. Bez medalja je doduše teško tu dominaciju opravdati, ali na ovim igrama imamo tu mogućnost. Barem ovim nazovimo ih "glavnima". Jebiga, ne mogu rugby 7 tu ubrojati ili hokej na travi. Ni Amerikanci, ni Španjolci, ni Francuzi, Nijemci ili Talijani nemaju momčadi konkurentne u tri sporta, bez imalo pretjerivanja, kakve mi imamo.

Ne bi ja baš rekao kako nema interesa. U zagrebačkoj Mladosti trenira 400-500 klinaca u dobi 6 do 15 godina. Vaterpolisti Mladosti u kadetima imaju obično 4 ekipe. Problem je kvalitete treninga, odnosno trenera. Kod plivanja je važnije da roditelji na vrijeme plaćaju članarinu, nego što će te treneri naučiti pravilno plivati neki stil, a kamoli ti dati neku nadogradnju.

Relativan je pojam broj stanovnika. Novi Zeland ima stanovnika kao mi, pa imaju 20 sportaša. Istina da ima Hrvata u drugim reprezentacijama što rodom, što naturalizacijom. Zanimljiva je jedna stvar: u školama je jako popularna ženska odbojka, te od uspjeha reprezentacija ženski rukomet, u ta dva loptaška,momčadska sporta se treba napraviti ekipa za Tokyo. Ne pratim skroz situaciju, ali ali odbojkašice imaju solidnu novu generaciju.
Ako bi se sustav malo bolje održavao, više novca se prusmjerilo u sport, mi možemo nagurati sigurno na 15 medalja i 120-130 sportaša ovisno o momčadskim sportovima.

Uz malo sportske sreće mogli smo već na ovim igrama dogurati do 15 medalja (Gorša, Božo, Pejčić, Ude, kao što je netko napisao), ovako će 12 biti nekakav maksimum i to ako se dogode pojedina iznenađenja tipa da ozljedama načeta Blanka ili kolegica joj Ana uzmu medalju. Naravno već i ovo je fenomenalan uspjeh, udvostručen broj medalja iz Londona, bile bi premašene čak i najave prije igara. Košarkašima možda više od svega treba medalja iako su oni već svoje napravili. Ali ta medalja bi možda bila prekretnica kao i kod rukometaša 2003., da se konačno i afirmiramo i s pravom možemo reći da smo svjetski vrh i u tom sportu.

Ulaganje u trenere, uzmimo plivanje, nasi treniraju plivace da budu uspjesni u 25  metarskim bazenima, sve sto je u plivanju potencijal za velika djela treba odmah slati u Ameriku na skolovanje, ovdje mogu samo propasti.
Mislim da smo u momcadskim sportovima negdje na maksimumu, na 4 miljuna st. ne treba se vise ocekivati puno mladosti "pojedu" ti sportovi sto vrhunkih i prosjecnih sportasa.
Ovako za OI sigurno je bolje forsirati pojedinacne sportove polivalentan plivac ili gimnasticar donosi puno medalja, jos kad bi se malo pomoglo kajakasima, hrvacima, streljašima...do 20 ak medalja bi se moglo razmisljati.

Ako bi nešto trebali naučiti s ovih igara, to je da definitivno više ne bi trebali koristiti onu floskulu o maloj zemlji i broju stanovnika, BDP-u i slično u situacijama kada tražimo "opravdanje" rezultatskog neuspjeha. Mislim takvih primjera smo se nagledali u svijetu nogometa najčešće (Island, Slovenija, Urugvaj, karipske zemlje itd.), ali i sami smo na ovim igrama dokazali da ne moraš imati dvesta miliona stanovnika da bi uspio u nekom sportu i da bi na Olimpijadi ostvario fantastične rezultate. Je, više stanovnika obično daje i veću bazu, ali ne nužno i veću kvalitetu. Ali pogledajte, mi imamo 3 zlata, vrlo lako je to moglo danas biti i 4, blizu petog (dobro, nećemo trčati pred rudo jer Fantela i Marenić imaju opaku konkurenciju, pa da ne ureknemo kao kod Tončija). Još jedno nam se smiješi kod Hrgovića.

Damir Martin je zbog elektronike i neobičnog tumačenja pravilnika ostao bez zasluženog zlata (možda ga stvarno i dobije koji mjesec nakon igara i žalbe, nikad se ne zna), dakle to bi bilo 6 zlata, s Hrgovićevim potencijalnih 7. Snježanu Pejčić koja je bila jedan od favorita sam i zaboravio. Dakle može i potencijalnih 8. Ljudi, nijanse su nas dijelile ili bi nas dijelile od jednakog broja medalja u ovom trenutku kao Francuska, Australija ili Japan. Sa Snježaninim hipotetskim zlatom bili bi nadomak top 5 na današnji dan, ne biste vjerovali.A koliko su te zemlje uspješnije od nas bile na prethodnim Igrama, razlika je bila nebo i zemlja. I još uvijek je kad se pogleda ukupan broj medalja, ali naravno da se s njima ne možemo uspoređivati. Međutim poredak se radi prema broju zlatnih medalja, a tu u Riju smo imali stvarno velik broj kandidata za odličja, usudio bih se reći i za najsjajnija.