http://slobodnadalmacija.hr/sport/ostalo/clanak/id/323994/tata-hrgovic-rekao-sam-filipu--j-im-svima-mater-ne-daj-nikome-da-se-slika-s-tobom 

U Starom Brestju, zagrebačkom domu Hrgovićevih napokon olakšanje. Nema tenzije iščekivanja Filipova nastupa, minuo je stres same borbe, bojazan kako će ispasti, hoće li pobijediti ili puno gore, hoće li ga suparnik namlatiti. Iako, ruku na srce, ne znamo baš kada je netko namlatio Groma iz Dubrave. Može biti poražen, u konačnici, to je baš uspjelo u polufinalu Rija Francuzu Tonyju Yoki, ali da će netko teže nauditi gotovo Filipu... neće ići, pišu Sportske novosti.

U Starom Brestju je sada samo iščekivanje. Dva trenutka. Onog u nedjelju navečer kada će naš i europski prvak na postolje po zasluženu mu broncu, a zatim najsvečaniji i za obitelj najbitniji trenutak. Dan kada će im se Filip vratiti iz Južne Amerike.

- Ponosan sam. To je ono najmanje što u ovom trenutku ja i cijela naša obitelj osjeća - veli Filipov otac, Petar Hrgović.

Po struci inženjer prometa zaposlen u Hrvatskim autocestama, inače dragovoljac Domovinskog rata, specijalac s Velebita. Već smo time dostatno rekli i o genima Filipovima. Pojasnili otkud srce i snaga, borba i junaštvo našeg olimpijca.

- Ljudi kad odu u Rio objavljuju na društvenim mrežama fotografije da su bili ondje, kao na karnevalu. Na OI od milijuna sportaša odlazi ipak njih samo 11-12.000. Mnogi su od njih, 90% otišli tek tako, da otputuju. Samo rijetki se vraćaju kući s medaljom u rukama. Moj sin je dio toga! Naravno da je on stavio letvicu vrlo visoko, da je želio i više i sjajnije od bronce. On je stvarno, znam da sam kao roditelj i subjektivan, ali kada i realno sagledate, on je stvarno materijal za broj 1. To sam mu i napisao u poruci prije meča. Jasno, treba tu još dorade, mlad je, sazrijeva tek, ali on je ono što su neki dan govorili Damir Škaro i Željko Mavrović. Rekli su da je Filip boksač koji treba Svjetskoj boksačkoj seriji. On nije američki tip koji na presicama prijete, udaraju i galame, prave scene. On je goropadan, ima srce, ima sve, ali to pokazuje u ringu. To sam mu i ja poručio. Da je broj 1. Sad, kako će krenuti ta profi-karijera, u kojem smjeru, to je druga priča.

Samo malo o polufinalu, je li po vama Yoka prošao zasluženo u finale?

- Nisam stručnjak toliki i u konačnici Filip je sam izjavio da nije provodio taktiku. To se i vidjelo. U pustoj želji da ga dokrajči tražio je nokaut, a naravno da tu praviš pogreške. Yoka nije glupav boksač i jasno da je to kažnjavao. Uvijek je bio u bloku... Međutim, Yoki je očišćen teren kada su eliminirali Nistora (sjajan rumunjski boksač koji je izgubio 1. kolo od Jordanca Iashaisha). Ono je bio lopovluk u podne! Usred bijelog dana su ga cestovni razbojnici opljačkali, a vidio bih kako bi se Yoka s Nistorom borio. Nistora što se više tuče, to je njemu draže. Takav je tip. Čovjek koji baca bombe 9 minuta, pa bih vidio kako bi se Yoka branio. Također, i onaj mali Jordanac u četvrtfinalu. Svaka u čast, niži puno (20 cm), trebale su m ljestve da ga dohvati, ali on nije odustajao. Sad polufinale... Neću o suđenju, meni se činilo ipak drukčije... ali ajd’ sad, nema veze. Filip je sam rekao da mu se nudio.

Toliko o boksu, iako se cijeli ovaj razgovor ipak vrti oko plemenite vještine. Više nas zanima “unutarnja” atmosfera iz doma Hrgovićevih za vrijeme borbi. Jedno je gledati dijete dok baca koplje ili vesla, ali kada vidite potomka s jedne strane, pa onda nekog drugog za koga znate da mu je primarna zadaća nauditi vašem djetetu... Ma, sve to može biti sport, sve razumijemo, ali govorimo o osjećaju roditelja prema djetetu...

Tu dobivamo i kao iz topa brz odgovor što bi mama i tata Hrgović više željeli kada je u pitanju sportska karijera njihova sina.

- Definitivno bih bio sretniji da je ostao u košarci! Iz razloga opasnosti koje nosi boks, budimo realni. Ne bi Filip ni otišao iz košarke da nije bilo ozljede desnog gležnja, ali eto... Njegov izbor i ja ga poštujem, ali da strepim, to da. Svaku borbu! Mi smo u posebnom režimu otkako je krenuo u Svjetsku seriju (WSB) prije šest godina. Mi izbliza pratimo sve te šokove, traume, napore, neizvjesnosti. Boks je Filipov izbor. Za mene je boks pogibeljan sport. Sport koji nije zdrav! Često to ističem, kao roditelj. Nemam ja pristup kao običan gledatelj, pa ono “tko ga šiša”. Imamo ring, sada i te kaveze, raznorazne gladijatore.

Koliko god vam sin bio jak i golem, nije ga lako gledati među konopcima?

- Sjećam se jednog meča iz WSB, dok je nastupao (2010/11) za Paris United. Izgubio je od Kudukova, Rusa koji je od njega niži, ali mu je glavom rasjekao arkadu. To je bilo u Moskvi. Onda je sudac svako malo prekidao kako bi mu se pružila pomoć, pa je Filip od straha da se meč ne prekine pod tim dojmom i boksao. Tako je izgubio. Vrati se on kući, arkada rasječena i pitam ga, “je l’ te boli?”. Kaže mi on, “ne boli me to, boli me poraz!” Dakle, znam da on to drukčije proživljava, ali mi opet sasvim drukčije.

Što mu spremate za doček?

- Ne spremamo ništa.

Odgovor koji na prvu možda iznenađuje, ali slijedi pojašnjenje. Nakon koje shvaćate sve.

- Mi svom sinu spremamo ono što možemo i imamo, a to je ono što mu uvijek spremamo. On nikad nije otišao na put da ga ja nisam ispratio i nikada se nije vratio, a da ga nisam dočekao ja ili netko iz obitelji koji je mogao. To je naša konstanta. Mi s njim to živimo. Ovih dana su mu ljudi predlagali, “napravit ćemo ovdje, napravit ćemo ondje, pa na ovaj stadion, pa u Sesvete”. Gledajte, Hrvatska svog sportaša dočekuje kako želi. Govorim o državi, pa o savezima, institucijama. To je njihovo, nije moje. Obitelj ga, međutim, čeka uvijek na isti način. Nisam ja ni za kakve spektakle.

Petar Hrgović će onda i ovo...

- Gledam ja i ovako. Vojnik kada pogine za domovinu, onda mu na odar stave zastavu koju daju udovici ili djeci, ispale onih 10 ćoraka u čast i to je sve. Život je isto takav, pa onda i sport.

- Moj Filip nije iz bogate obitelji. Mi otkidamo od sebe i otkidamo koliko možemo da bi on nastupao. Boks je isto skup sport. Da nije boksao Svjetsku seriju, ne bi se mogao ni baviti ovime, ne bi ni dogurao daleko. U boksu novca ima samo svjetski prvak, ovo drugo je sve borba sirotinje. Uostalom, to su i sportovi u koje sirotinja i ide. Ne idu djeca tajkuna jer nemaju vremena za to. Pretežak je to sport, prevelika odricanja da bi ondje išla djeca koja lagodno odrastaju, žive.

Možda se upravo u ovoj stavci krije zagonetka uspjeha sportašica i sportaša iz bilo manjih sredina ili kvartova “s istoka” Zagreba.

- Cijela je Hrvatska danas istočni dio grada, bojim se. Sve je to sirotinja. Sve ih više i završava ovako, po ringovima i slobodnim borbama. Ondje gdje se ljudi traže u nečem što nikada neće imati. Oni koji su izravno unutra, oni su najveće žrtve. Eto, zato tu nema nekakvog dočeka, nekakve euforije. To vam gledam i ovako - država odsvira himnu, podigne zastavu, političari dočekaju i poslikaju se za svoje potrebe, jasno, i idemo dalje. Zato sam ja rekao Filipu, sad ću biti malo prost, “j... im svima mater, ne daj nikome da se slika s tobom”. Ne zato što je on veličina, već stoga što su ovi koji će se sada htjeti slikati lešinari. Moj stav.

Pa, ako nam je dopušteno i ne baš samo njegov. Ovo je stav s kojim bi se mogla poistovjetiti većina Hrvata, pa i 99%. Odnosno, protiv bi bili samo oni koji će se ovih dana gurati za snimke s veslačima, atletičarkama, jedriličarima, vaterpolistima, strijelcem i konačno boksačem.

- Gledajte, sportaš se kvalificira na OI. Osvoji zlatnu medalju, država ga honorira sa 100.000 kuna, je l’ tako? Saborski zastupnik uđe u Sabor, odmah mu stranka dobije 180.000 kuna, a on svaki mjesec vuče još po 20.000 kuna plus svoje povlastice. Dakle, u jednom olimpijskom ciklusu, zastupnik uzme bogatstvo, a da ne spominjem korupciju i sve što si pripremi u tom mandatu, a sportaš dobije toliko da mu se opere veš kad se vrati s Igara. Zato velim, nema kod nas u obitelji euforije. Publika sve to ne vidi - za kraj će Petar Hrgović.

Gdje je sad gospođa precjednica da reagira na ove pokušaje terorističkog ataka bakljama na Hrvatsku na dočeku Stipanovića, Fantele i Marenića?? Orjunaši opet usred zemlje orgijaju, Bujo šta se čeka?

dobro sad smo svi jos pod dojmom, pa se spominje tokio....a cinjenica je da niti ne znas jel se budu svi ti sportasi jos bavili svojim disciplinama za 4 godine. Ko zna ko bude jos iskocil u drugim zemljama, ko zna jel bude za 4 godine neka diskasica koja bude pospremila sandru u dzep...

a ovo da bi mi trebali osvojiti medalju na oi u kosarci...jebate led, pa ko zna kakva bude ekipa, ko zna jel budu svi ovi klinci za koje zelimo da budu pravi igraci uopce pravi igrac i jel budu htjeli igrati (spoznori, nba zahtjevi itd.). I na kraju krajeva ko zna kakve budu ostale ekipe, mozda budu ultra jake....to je za 4 godine, treba se koncentrirati na slijedece prvenstvo i tamo napraviti slijedeci iskorak, a to znaci medalja. 

Ja za ove OI zelim da nam budu prekretnica u financiranju sporta i sportasa, da budemo uspjeli sloziti pravi sustav za momcadske sportove (pogotovo zenske) i da budemo postavili prave ljude na prava mjesta (izbornici). S obzirom na iskustvo, od svega toga ne bude nis, kak  nije bilo nis ni poslije londona ...i zato je ovakav uspjeh cudo i inat pojedinaca. I zato imamo samo jednu medalju u momcadskim sportovima......

Mnogi gradovi su gradili bazen 33x25m, jer dozvoljavaju profesionalni vaterpolo, a dva puta su jeftiniji u potrošnji energenata/održavanju. Razlika u inicijalnom trošku je minimalna.

Da je potreban olimpijski bazen za stvoriti plivačkog prvaka, je nekakva fama koja se pojavila tko zna otkud. Većina vrhunskih američkih škola (i sveučilišta i srednjih škola) nema olimpijski bazen, mnoge škole čak imaju stare bazene čudnih dimenzija (20 ili 16 metarske). Štoviše, danas ne da se traži olimpijski bazen, nego se ide ka konceptu pametnog bazena, veličine ovih što se ugrađuju uz vile i ostale turističke objekte. Ali s prilagodljivim sustavom protustrujnog plivanja kojim se simulira pravi uvjeti u netjecateljskom okruženju (brzina plivanja, broj zaveslaja, tempo...), odličnim vizualnim i ostalim senzorima koji omogućuju kontinuiranu metrifikaciju, unapređivanje tehnike korak po korak... A tek onda dođe nekakav čovječuljak s laptopom i onda korištenjem raznoraznih alatki iz područja "computational fluid dynamics" nastoje još dodatno to poboljšati. To je kao da naš trener ode na Brodarski institut da mu pomognu u procesu treninga - nažalost mnogi bi to u ovoj državi ismijavali...

Prva i najvažnija stvar za postizanje vrhunskih rezultata je kvalitetan trenerski kadar. To nažalost nikad nismo imali, čak ni u exJugi gdje je samo Đurđica osvojila medalju još tamo '68 više talentom nego znanjem. Ovi što danas obučavaju plivače, mislim naučit će oni njih da se ne utope, ali teško nešto više. A kvalitetan trener će skinuti n sekundi samo ipravivši greške koje se golim okom vide, a o ostalima ne triba govoriti. Tako da prvi i najvažniji razlog su loši kineziološki faksevi koji ne stvaraju kvalitetne plivačke trenere (a tek oni koji ni DIF/KIF nisu završili)...
Jedan kratkotrajan bum je došao kad su, raspadom cccpa, nešto lošijih cccpista-trenera plivanja završili u Hrvatskoj (bolji su još prije otišli na zapad dok je u nas bio rat), pa smo doživjeli nekakav mali ali opipljiv napredak. Zašto se to nije nastavilo je kompleksnija priča koja obuhvaća i stanje u plivačkom savezu, društvu, lokalnim sredinama i klubovima u njima.

Dalje, u četiri velika grada u HR postoji nedostatak termina za plivanje, tj. termini nisu usklađeni da odgovaraju djeci. To nije stoga što fali bazena (mada u nekim slučajevima i fali), nego neorganiziranosti i jala. Recimo u ST imamo kompleks bazena, ali i tri "velika" plivačka kluba i tri "velika" vaterpolo kluba (a svaki ima svoj otvoreni bazen, ali di će to balonirati) i još n raznih subjekata koji se manje više ne podnose, ponajprije jer svi uzimaju gradske pare, i svak gleda svoju guzicu. I onda svima fale termini.

I na kraju, kao jedan od većih razloga što nemamo plivačkih prvaka, uz gore navedene razloge, je činjenica što smo mala zemlja koja u najmlađim kategorijama možda ima odgovarajući broj djece. Ali kako vrijeme prolazi njihov broj se stalno smanjuje. Razlog tomu je prvo i osnovno, što je plivanje dosadan i antisocijalan sport, gdje osoba mora biti mentalno sposobna izdržati kontinuirano odrađivanje duljina bazena bez nekih vanjskih podražaja. S tim skoro svi na svijetu imaju problma. Razni savezi i države se s time različito bore: Kinezi uzmu djecu s 7-8 godina stave ih u internat i to im je smisao života, Amerikanci rade na principu školskog sporta pa si kao plivač cijenjen u okviru bližeg okruženja (škole), Mađari kao nacija drže do plivanja pa je cijeli društveni pogled na plivanje drugačiji...
A u nas je stanje kakvo jest, a još 99% njih odustane pri prelasku iz osnovne škole u srednju, jer promjene ekipe na treningu što dođe s različitim školama, smjenama, novi prijatelji i pogledi, obaveze, a uostalom i adolescencija čini svoje...

Upravo procitaj jedan od najglupljih clanaka u zivotu:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/zasto-bi-drzava-uopce-trebala-financirati-sportase/914349.aspx

Stavljam ovdje jer je direktno vezan na OI i nase sportase, ocito....kakav idiot....

moj rezime hrvatskih sportaša u Riju...

ATLETIKA
Andrea Ivančević (100 m prepone) - očekivalo se polufinale, i sama je to htjela i ostvarila je, samim tim nije podbacila, čini mi se ukupno 14. u polufinalu, osobni rekord joj je 12.87, u Riju istrčala 12.90 i 12.93, dakle na razini toga

Sara Kolak (koplje) - ukrala je show našim košarkašima koje sam htio predstaviti kao najveće čudo, slabije ušla u kvalifikacije, ali u 3. seriji bacila 64,30 za novi osobni i državni rekord, u finalu čak tri puta popravljala svoj dosadašnji rekord (62,75), bacala 62,95 i 63,00 i onda u 4. seriji nevjerojatnih 66,18 za zlato, a tek joj je 21

Matea Matošević (maraton) - u ovoj disciplini nema očekivanja, važno je završiti utrku, trebalo joj je okruglih 2:50:00, cca 25 sekundi iza zlatne i 4 sekundi slabije od osobnog rekorda, završila kao 104.

Sandra Perković (disk) - vratila se s onim što se i očekivalo od nje, a to je samo zlato i ništa drugo, ona je neki drugi svijet za suparnice, vidjeli smo klasično mučenje u kvalifikacijama pa onda i u finalu, ali navikli smo već s njom, 1 ispravan hitac za finale, 1 ispravan hitac za zlato i to je njen nastup, 69,21 je bilo nedostižno za ostale

Ana Šimić (vis) - što pametno reći o njoj, 2014. preskočila 1,99 što joj je osobni rekord, u kvalifikacijama u Riju zapela na 1,89 i definitivno podbacila, no kad znamo da se u finale ulazilo s 1,94, a ove sezone je najviše skočila 1,92 onda i ne izgleda tako strašno, no svakako brine što je u očitom padu

Blanka Vlašić (vis) - ove sezone bez nastupa, u Splitu u siječnju u dvorani skočila 1,95 i to je to, nismo znali što očekivati od nje, u kvalifikacijama ništa nije rušila, zaključno s 1,94 čime je ušla u finale, nije to više Blanka koja može do 2,08 i koja ganja WR, danas je načeta ozljedama, ali borbena i ne predaje se, uzela broncu s 1,97

Marija Vrajić (maraton) - s 39 na leđima naša najstarija sportašica u Riju, situacija ista kao kod Matošević, nikad nismo puno tražili od maratonaca, gotovo 10 sekundi sporija od Matee i 19 od svog rekorda, istrčala utrku za 2:59:24 i zauzela 119. mjesto

Ivan Horvat (motka) - rekli smo da na ovim OI nemamo turista, ali on je išao kontra nas, prije godinu dana preskočio 5,70, ovdje u kvalifikacijama svladao samo početnu visinu 5,30, u finale se ušlo s 5,60, a on je ove sezone imao i 5,65, podbačaj bez opravdanja

Filip Mihaljević (kugla) - od njega se očekivalo barem finale, nedavno u Eugeneu bacio osobni rekord 20,71, a u kvalifikacijama najbolji hitac završio tek na 19,69, ostaje žal jer se u finale ušlo i s 20,40 što on ima u rukama

Stipe Žunić (kugla) - ista situacija kao Mihaljević, s razlikom što je njegov osobni rekord iz 2014. i samo 3 cm slabiji od Filipovog, no za razliku od njega on je dospio u finale hicem od 20,52 odmah iz 1. serije, ali u finalu završava posljednji, najbolji hitac tek 20,04

BICIKLIZAM
Kristijan Đurasek (cestovna) - duljina staze 237,5 km, među 144 natjecatelja on završio na 18. mjestu s 3 i pol minute zaostatka za zlatnim Belgijcem, lijep uspjeh

Matija Kvasina (cestovna) - pobjednik Tour of Croatia nije završio olimpijsku utrku, imao je problema s biciklom kojeg je morao mijenjati, da bi na kraju odustao

BOKS
Filip Hrgović (superteška) - moj je skromni dojam da je previše želio, dobro je ušao u turnir, u osmini svladao Turčina Dezimerena, u četvrtfinalu nokautirao Kubanca Peroa, ali u polufinalu gubi od svjetskog prvaka Francuza Yoke, iako on nije zadovoljan svaka medalja za nas je uspjeh u ovom sportu, dugo je nismo vidjeli

Hrvoje Sep (poluteška) - u 1. kolu dobio je Egipćanina Salaha i onda zapeo već u osmini, po mnogima nezasluženo, protivnik je bio Brazilac Borges, domaći boksač, kao i Hrgović došao je po medalju, ali nažalost nije uspio u svojem naumu i vidno ogorčen ranije od očekivanog ispao iz natjecanja

DIZANJE UTEGA
Amar Musić (do 85 kg) - među 24 natjecatelja zauzeo je 15. mjesto, pozivnicu za Rio dobio je u zadnji tren pa i nije bilo nekakve posebne pripreme

GIMNASTIKA
Ana Đerek (višeboj) - našu najmlađu sportašicu, s nepunih 18, očito pod dojmom ambijenta uhvatila je trema, na parteru je bila 52. s 13.200, na gredi 77. s 11.433, na preskoku je ostala neocijenjena jer nije izvela vježbu, dok na dvovisinskim ručama nije ni nastupila, u svakom slučaju stjecanje iskustva za Anu

Filip Ude (konj s hvataljkama) - javnost je puno očekivala od njega, čak i medalju, ali nije to lako u gimnastici, kako on dolazi iz mojih krajeva bio sam oprezniji u prognozama, ali padu u kvalifikacijama nisam se nadao, izabrao je tešku vježbu, puno se pripremao za OI, ali nije bilo suđeno, ostat će zapamćen kao 'srebrni iz Pekinga'

HRVANJE
Božo Starčević (do 75 kg) - ovaj čovjek zaslužio je medalju, u osmini je svladao Turčina Cebija 2-1, zatim Amerikanca Biseka 2-0, a u kontroverznom polufinalu izgubio od Rusa Vlasova 6-3, suci mu nisu priznali tuširanje i tako je ostao bez najmanje srebrne medalje, u borbi za broncu Božo je još potresen ovom krađom izgubio od Korejca Hyeon-wooa 6-4, od velikih natjecanja ostaje mu bronca s EP-a 2013.

JEDRENJE
Tina Mihelić (Laser Radial) - nakon 10 plovova zauzela je 13. mjesto, a u medal race plasiraju se najboljih 10, u prvom je diskvalificirana, sedmi nije završila, a najuspješnija je bila u drugom (3.), petom (4.) i osmom (5.)

Petar Cupać, Pavle Kostov (49er) - oni su nakon 12 plovova zauzeli 15. mjesto i također nisu plovili u medal raceu, šesti plov završili su kao 1., a ostale od 8. do 18. mjesta

Šime Fantela, Igor Marenić (470) - kroz 10 plovova stekli su veliku prednost pred konkurencijom i uoči medal racea osigurali medalju, u zadnjem plovu samo su obranili tu prednost i osvojili zlato ispred Australaca i Grka, naš dvojac već dugi niz godina trenira i natječe se zajedno i 30-godišnjaci su zaslužili krunu karijere

Ivan Kljaković-Gašpić (Finn) - popularni Bambi je u medal race ušao s 3. mjesta, do zlata nije mogao, ali u zadnjem plovu je sve krenulo po zlu nakon što je na početku držao 2. mjesto, razlog vjetar, završio je kao 10., a ukupno 5. i spletom okolnosti ostao bez medalje

Luka Mratović (RS:X) - i on je poput Tine ostao u sjeni naših jedriličara koji su se borili za medalje, nakon 12 plovova zauzimao je 24. mjesto, daleko od medal racea, plovove je završavao između 11. i 34. mjesta, peti plov nije završio

Tonči Stipanović (Laser) - ovaj čovjek zaslužan je za prvu hrvatsku olimpijsku jedriličarsku medalju, u medal raceu je branio 1. mjesto, ali nije uspio, imao je solidnu prednost pred Australcem, no odmah na startu ga je udario i dobio kaznu, tako je Burton završio 3., a Tonči 10., ili ukupno Burton je uzeo zlato, a Tonči srebro

JUDO
Barbara Matić (do 70 kg) - u svom prvom nastupu ispala je u prvoj eliminacijskoj rundi od Portorikanke Perez koja je svladala našu olimpijku waza-arijem nakon 75 sekundi borbe i u sljedećih dvije minute i 40-ak sekundi sačuvala prednost, inače Barbara je uoči OI najavljivala da ide po medalju, možda preambiciozno, no ja nisam ekspert za ovaj sport pa ne mogu komentirati

KOŠARKA
muški - nezaboravno ljeto za košarkaške sladokurce, na kvalifikacijskom turniru nastupili zahvaljujući pozivnici, Rio izborili nenadano senzacionalnim pobjedama nad Italijom i Grčkom, na OI su se iz prikrajka očekivale 2 pobjede za prolaz dalje, ali u planu nije bilo da svladamo Španjolsku i Litvu i da završimo 1. u grupi, u četvrtfinalu Srbija ipak bolja, ali momci su ostavili sjajan dojam i uz Sarino zlato jedna od naših najljepših priča

PLIVANJE
Matea Samardžić (100 m leđno, 200 m leđno, 400 m mješovito) - teška su vremena za hrvatsko plivanje i zadovoljavamo se svakim polufinalom na velikim natjecanjima, na 100 m Matea je bila 13. u kvalifikacijama, a isto je ponovila u polufinalu, na 200 m u polufinale je ušla 15. vremenom kvalifikacija i u idućoj rundi opet zadržala tu poziciju, na 400 m ostvarila je 17. vrijeme kvalifikacija i ostala 3 sekunde udaljena od finala u koje ide najbržih 8

Mario Todorović (50 m slobodno) - među 85 kvalifikanta, od kojih su brojni iz egzotičnih zemalja, zauzeo je 40. mjesto, u polufinale naravno ide 16 plivača, on je zaostao 55 stotinki za 16. mjestom

RUKOMET
muški - ovdje medalja možda nije bila sigurna kao u vaterpolu, ali ipak se očekivala, a dečki su istinski podbacili, iako su u grupi dobili finaliste Dance i Francuze, gorak okus ostavio je poraz na početku od Katara, na jedvite jade svladana Argentina, i na kraju poraz od Poljske u četvrtfinale, nije to protivnik za odbaciti, ali Hrvatska je Hrvatska i plasman izvan borbe za medalju je neuspjeh

SKOKOVI U VODU
Marcela Marić (daska 3 m) - prvi ikad naš natjecatelj u ovom sportu, među 29 skakačica u kvalifikacijama zauzela 25. mjesto, a za polufinale je trebalo biti među 18, već sami plasman u Rio je uspjeh za 19-godišnjakinju

STOLNI TENIS
Andrej Gaćina (singl) - očekivao se barem prolazak prve runde, ali već je tu zapelo protiv Britanca Drinkhalla, krenuo je od 3. kola (šesnaestina finala) i izgubio 4-2 u setovima

STRELJAŠTVO
Valentina Gustin (10 m zračna puška) - među 51 natjecateljicom Valentina je završila na 23. mjestu i ostala bez finala

Marija Marović (10 m zračni pištolj) - Marija je također zapela u kvalifikacijama, završila na 33. mjestu od 44 streljačice

Snježana Pejčić (10 m zračna puška, 50 m puška 3 pozicije) - ona je na 10 m bila uspješnija od Valentine i 7. rezultatom kvalifikacija plasirala se u finale, a tamo nije napredovala i opet zauzela 7. mjesto, na 50 m bila je 12. u kvalifikacijama i ostala bez finala u disciplini u kojoj je 2014. osvojilo svjetsko srebro

Tanja Perec (50 m puška 3 pozicije) - Tanja je zauzela 29. mjesto u kvalifikacijama i još ima vremena za nju u narednim godinama

Giovanni Cernogoraz (trap) - zlatni iz Londona ostao je bez finala, u kvalifikacijama je zauzeo 9. mjesto

Josip Glasnović (trap) - "kiksom" Cernogorza bljesnuo je još jedan Hrvat, Josip je u kvalifikacijama zauzeo 3. mjesto, u polufinali bio najprecizniji i krenuo u borbu za zlato s Talijanom Pellielom, bilo je napeto i puno preokreta, a završilo Josipovim slavljem nakon raspucavanja

Petar Gorša (10 m zračna puška, 50 m puška prone, 50 m puška 3 pozicije) - nastupio je u tri disciplini i samo u jednoj izborio finale, na 10 m bio je odličan 3. u kvalifikacijama, ali dobar ritam nije nastavio u finalu te je na kraju zauzeo 7. mjesto, na 50 m prone završio je 20. u kvalifikacijama, a na 50 m 3 pozicije 9. u kvalifikacijama, dok u finale prolazi najboljih 8

TAEKWONDO
Ana Zaninović (do 57 kg) - neizvjesno do samoga kraja je bilo protiv Iranke Alizadeh, ali Ana odmah u osmini finala gubi 7-6, i opet ne dolazi u priliku uzeti olimpijsku medalju

Lucija Zaninović (do 49 kg) - od tri naša predstavnika od nje se najviše očekivalo, brončana iz Londona u osmini finala lako je svladala Kazahstanku Yesbergenovu i onda zapela u četvrtfinalu, Francuskinja Aziez bila je tvrd protivnik i svladala Luciju s 4-3 čime smo ostali bez bronce

Filip Grgić (do 68 kg) - i on je poput Ane ispao odmah u osmini finala uz napetu završnicu koja je s 4-3 pripala Španjolcu Gonzalezu, ni on poput sestara Zaninović nije dobio priliku za repasaž

TENIS
Ana Konjuh (singl) - mlada Dubrovkinja uhvatila je zadnji vlak za Rio i dogurala je do 2. kola, na startu je pobijedila Njemicu Beck 7-6, 6-1, a onda je ipak nepremostiva prepreka bila iskusna Španjolska Suarez-Navarro koja je bila bolja sa 7-6, 6-3

Marin Čilić (singl) - naš trenutni reket br. 1 došao je statusa 9. nositelja zahvaljujući nekoliko otkaza, u 1. kolu svladao je Bugara Dimitrova 6-1, 6-4, u 2. kolu malo lakšeg protivnika Moldavca Albota 6-3, 6-4, no pokleknuo je u osmini finala protiv 6. nositelja Monfilsa koji ide dalje sa 6-7, 6-3, 6-4

Marin Čilić, Marin Draganja (parovi) - iako nema Dodiga i ovaj je dvojac morao proći barem prvu prepreku, treba priznati da je to bio iskusni srpski par Đoković/Zimonjić, no ni oni ne igraju puno zajedno ili uopće, a bili su (pre)uvjerljivi sa 6-2, 6-2

Borna Ćorić (singl) - prvi protivnik bio mu je 9. nositelj Simon, pružio je Borna dobar otpor, no Francuz se nije dao i prošao u 2. kolo sa 6-4, 7-6

VATERPOLO
muški - bila je to jedna od sigurnih medalja u Riju, došli smo kao branitelji naslova, u grupi im nemamo što zamjeriti osim debakla protiv Španjolske, oko poraza od Francuza je sve jasno i možemo reći da je takva odluka urodila plodom, do finala su padali domaćin Rudićev Brazil s 10:6 i Crna Gora s 12:8, da bi u finalu Srbija ipak zasluženo slavila s 11:7

VESLANJE
Damir Martin (samac) - od njega se očekivala medalja, nebitno kojeg sjaja, do finala je doveslao bez poteškoća ili nekakve opasnosti za ispadanjem, a u finalu pravi triler, sjajno je krenuo Damir i stvorio prednost pred Novozelanđaninom Drysdaleom koji je zatim krenuo jače i ostavio Damira za velikih 80 stotinki, ali naš veslač u završnici troši zadnje atome snage i u cilj obojica ulaze s 6:41.34, pobjednika je, nepravedno ili ne, photoshopom ili ne, odlučio photo-finish i ostalo nam je srebro, zadovoljan Damir, zadovoljni i mi, ali ipak malo s okusom gorčine

Martin i Valent Sinković (dvojac na pariće) - kao i Sandra izraziti favoriti, kao i Damir nisu imali problema u kvalifikacijama, u finalu su održavali prednost pred litavskim dvojcem koji su ipak nakon 1500 m bili u vodstvu za 66 stotinki, ali u završnici braća "pale motore" i slave sa sekundom i 11 stotinki prednosti i Litavci nisu imali šanse, dominacija


Rezime: s 10 osvojenih medalja, od čega je polovica zlatnih nitko ne može biti nezadovoljan, ostaje žal jedino za Martinovim nesuđenim zlatom, Stipanovićem prosutim zlatom, barem polufinalu rukometaša, Starčevićevom krađom u polufinalu, ugodno su iznenadili Kolak, košarkaši, Glasnović, pa čak je i Blankina bronca malo iznenađenje kad se sve zbroji i oduzme, valjda sam sve naveo...

Svaka čast na rezimeu naših nastupa @Weasley 


Od većih ili manjih razočarenja, ja bih naveo redom:
 - atletika - od Ane Šimić, Ivana Horvata i Filipa Mihaljevića su se očekivali kvalitetniji nastupi i snažnija kandidatura za finala disciplina
 - gimnastika - od Filipa Udea se očekivao minimalno plasman u finale konja s hvataljkama
 - rukometaši - od njih se očekivao barem plasman u polufinale, iz moje su perspektive zajebali s izborom protivnika u četvrtfinalu
 - stolni tenis - od Andreja Gaćine se očekivao prolaz kojeg kola više
 - streljaštvo - od Snježane Pejčić i Petra Gorše se očekivao kvalitetniji nastup i plasman u finale trostava, a od Giovannija Cernogoraza plasman u finale trapa
 - taekwondo - od Lucije i Ane Zaninović se očekivao kvalitetniji nastup i napad na medalju
 - tenis - tu je bio veliki zajeb prije natjecanja kada nije oformljen par Dodig - Čilić koji bi imao šansu napasti medalju


Od ugodnih iznenađenja bih naveo:
 - atletika - Sara Kolak od koje nitko nije očekivao medalju, a ona je uzela zlato, Stipe Žunić sa plasmanom u finale kugle
 - hrvanje - Božo Starčević kojem je za dlaku pobjegla medalja
 - jedrenje - Tonči Stipanović koji je donekle iznenadio osvajanjem medalje
 - košarkaši - od kojih je malo tko očekivao plasman na OI, kamoli četvrtfinale
 - streljaštvo - Josip Glasnović koji je pri vrhu discipline trap, ali zlato nije bilo očekivano
 - veslanje - Damir Martin od kojeg se očekivala borba za medalju, ali ne da ugrozi Drysdalea i Syneka

a) Koji klinac zalaziti na taj portal?
b) Koji klinac još i širiti na netu glupe članke?