Mladost Marina Kaštela u samo jednoj sezoni dosegla neslućene visine 

Europa je zapamtila ‘marince’, sada treba uzeti hrvatsku krunu


Innsbruck - prevedeno s njemačkog - most na rijeci Inn. Most je to koji su ‘marinci’ trebali prijeći kako bi od ‘zapaženog’ stvorili ‘povijesni’ europski rezultat.

Treće mjesto u Interligi, bronca oko vrata, austrijska publika kliče: Kaštela, Kaštela! Slike su to koje će se zauvijek pamtiti, koje nikada neće izblijediti...

Avantura Alpe-Dunav-Jadran započela je u jesen 2010. godine. Krenuli su Kaštelani tada na put za koji ni sami nisu znali kud ih vodi. Dvanaest igrača, dvanaest očekivanja, dvanaest sudbina. Tko je tada mogao pretpostaviti da će ih taj put samo pet mjeseci kasnije dovesti do postolja, do brončanog sjaja. No, dogodilo se.

Kaštelani su rušili sve ljestvice očekivanja i u hodu bez posla ostavljali sve dežurne kritičare. U samo jednoj sezoni su od momčadi koja želi biti među najbolja četri u Prvoj hrvatskoj ligi, postali momčad koja u Europi promiče hrvatsku odbojku, hrvatski sport, Hrvatsku.

Postali su momčad kojoj se, bez lažne skromnosti, dive europski treneri. Put nije bio lagan, daleko od toga. Popločan je trnjem i kamenjem. Sada će Ivanu Rančiću svi rado stisnuti ruku i potapšati ga po ramenu, ali bilo je vremena kad je tim putem hodao sam, sam sa svojom momčadi, od nemila do nedraga, bez pobjeda i bez lovora.

Međutim, trud se isplatio. Prvi plodovi su se poćeli ubirati krajem prošle sezone. Kaštelani su bili prvi u hrvatskoj ligi, da bi nakon doigravanja zauzeli drugo mjesto u poretku. Tik do zagrebačkih imenjaka. Ta pozicija im je osigurala igranje u Europi, kojeg opet ne bi bilo da im u susret nije izašao kaštelanski gradonačelnik Josip Berket i time potakao ostale sponzore. Tu tek kreće prava priča.

Nakon prvih nekoliko kola u kojima su ispitali snage europskih momčadi, ‘marinci’ su počeli nizati pobjede. Jedna, druga, treća... i tako do deset.

Pod paljbom kaštelanskih smečera stradali su i hotVoleys Beč, i Hypo Tirol i Salonit i mnogi drugi. Kraj regularnog dijela sezone Mladost je dočekala na četvrtom mjestu!

Paralelno s time osiguran je i drugi hrvatski Kup u povijesti kluba. Kanta je nakon stalnog boravka u Zagrebu prebačena u Kaštela i svima je postalo jasno da se događa nešto veliko. Veliko - da. Al’ da može veće - može.

U petak navečer, ‘marinci’ su rasterećeno i bez imperativa otputovali na Final Four Srednjoeeuropske lige. Odmah po dolasku iz torbi je iskočila čitava artiljerija tehnike.

‘Ima wireless! Dobro je!’ - čulo se već u predvorju. Značilo je to da će se bez problema moći surfati intrnetom u pauzama između treninga. ‘I, šta kažu?’ - upitao je netko od igrača, ciljajući na austrijsku internetsku štampu. ‘Već su nas prekrižili.

U cijeloj sezoni nismo uhvatili ni seta protiv Bleda, Posojilnica nas je slomila četiri puta zaredom...’ Nisu ni stvari pospremili u sobu, a već su etiketirani kao fenjeraši turnira.

Eh, nisu oni upoznali onaj čuveni dalmatinski dišpet. Al upoznat će ga, ispostavilo se poslije, i to već dan kasnije. Nakon što su u subotu popodne odrađeni prvi treninzi, ista politika se nastavila i u nedjelju ujutro. Momci su radili u tišini, bez očekivanja. Znalo se da će teško ići protiv Bleda.

Tako je i bilo - jako teško. Međutim, ono što je svih iznenadilo, jest da ni suprotnoj strani, osnosno Slovencima nije bilo ništa lakše. Nakon lošeg starta, činilo se da će ‘marinci’ pasti bez ispaljenog metka, no bilo je upravo suprotno.

Osjetivši da njegovi ljubimci tonu, vozač našega autobusa - karizmatični Bruno, koji ‘marince’ prati na svim gostovanjima, spustio se do ograde zapadne tribine, te dignuvši obe šake u zrak i pozvavši Rančića i Ćosića, povikao: ‘Ajmo momci, dajte... nećemo se predati!’.

Momci su tu Brunovu euforičnost pri podršci shvatili više no ozbiljno i kao u nekom jeftinom američkom filmu za djecu, počeli igrati svoju igru. Ta igra ih je odvela do tri set lopte u drugom i jedne u trećem setu, no ni jednu nisu uspijeli iskoristiti.

Preiskusan je bio Bled. Ipak, unatoč porazu, na ponašanju Kaštelana poslije utakmice vidjelo se kako su ponosni na sebe, ponosni jedni na druge. To je uzrokovalo i potpuno drugo lice momčadi na treningu, u odnosu na ono prethodnoga dana. Iako ih bolovi nisu mazili, svi su bili zadovoljni i pomalo nonšalantni. Stjerati u kut Slovenske zvijezde nije mala stvar - bili su toga svjesni.

Nonšalantnost je brzo prekinuta. Trener-igrač-kapetan Rančić je vidio kud to ide i u trenu ih sve prizemljio. Okupili su se u krug i trener je bio decidiran:

- Želim da ovo odradimo maksimalno koncentrirani! Gledali ste jučer utakmicu i vidjeli ste da je Posojilnica slabija nego prije. Ovo nam je šansa da napravimo nešto. Ako odigramo kao i jučer kontra Bleda, šanse za pobjedu su nam jako velike.

I dobio je što je tražio. Trening je odrađen krajnje profesionalno, a najviše se radilo na bloku i servisu koji je trebao biti glavno oružje u borbi protiv Posojilnice. Uslijedio je ručak, odmor i taktička priprema za utakmicu. Momčad se zatvorila u sobu i prostudirala svaki potez Austrijanaca. Kucnulo je četiri i po’.

Bilo je vrijeme za krenuti prema dvorani. ‘Marinci’ su i dalje bili iznimno raspoloženi, a parketu se osjećao duh zajedništva.

- Volim kad smo ovako nabrijani. Razbit ćemo ih - naglas je izrekao Šuker ono što su svi mislili.

Nije pogiješio. Agresivnim pristupom i nikad boljim servisom mladostaši su Posojilnicu ostavili u prašini velikih jedanaest poena prednosti u prvom setu. Drugi i treći set su pripali Austrijancima, a četvrti i rulet petog Kaštelanima. Uz podršku tada već prepune dvorane u Innsbrucku, ‘marinci’ su ostvarili najveću pobjedu ove sezone. Četiri puta zaredom su izgubili od Posojilnice, ali peti put, kada je bilo najbitnije, su im zasolili.

Učenik je nadigrao učitelja. Rančić je nadmudrio starijeg hrvatskog kolegu. Čovjeka kojem u vlastitom gradu izmakne plaketa za najboljeg trenera, slavi cijela odbojkaška Europa. Utakmica tek što je završila, a čestitke i ponude su stizale sa svih strana.

Ako ga nisu prepoznali u sedam Kaštela, jesu u sedam velikih europskih klubova. Svi nude brda i doline da ga imaju, a on je naš. Eh, kad bi to svi znali cijeniti... A dvoranom je nakon pobjede zavladala euforija.

Svi igrači su uletjeli na teren i zajedno sa gradonačelnikom Breketom podigli 25 kilograma težak ‘klempavi’ pokal. Predsjednik Hrvatske odbojkaške udruge Zdeslav Barač je dodijelio brončane medalje i svi su se oputili prema obližnjem restoranu u kojem se uz finalnu utakmicu na televiziji nastavilo slavlje.

Da katarza bude potpuna popila se i koja pivica, zapalija španjulet... sve za dobru atmosferu. Zaslužili su je! Nakon šta se pojilo, popilo i odgledalo finale do kraja, ‘marinci’ su još više bili ponosni na sebe. Shvatili su da su pružili puno veći otpor Bledu nego što je to uradio domaćin Tirol u finalu.

To je još jedan podstrek za dalje. Na kraju, kad se sve polako sleglo, upoznali smo valjda jedinog čovjeka koji ne smatra da je ovo najveći uspjeh, vrhunac, plafon. To je isti onaj čovjek s početka trnovite priče - Ivan Rančić.

- Ovo je tek početak, nismo još uspjeli... tek ćemo uspjeti! Zagolicane mašte, pustili smo trenera da se odmori u miru, jer već u subotu kreće novi ciklus, kreće borba za naslov prvaka Hrvatske.

Berket je navijao i skakao po tribinama

Na objema utakmicama prisustvovao je gradonačelnik Kaštela Josip Berket u društvu sinova. Nimalo nalik ostalim uštogljenim čelnicima gradova, Berket je navijao cijelu utakmicu, skakao po tribinama i gubio živce.

Čak i ka da je Mladost tonula u drugom i trećem setu borbe za treće mjesto, dva kapetana - Rančić i Berket su, kao što njihovoj ulozi i priliči, zadnji napuštali brod. Jedan je pozivao na podršku s parketa, a drugi je dirigirao ritam na tribinama.

- Ovo je zaista nešto fenomenalno. Momci su postigli gotovo nemoguće u prvoj sezoni i na to svi moramo biti ponosni. Znam, jer sam konstantno u kontaktu s kolegom kapetanom, da ovo nije kraj i da za sljedeću sezonu treba privući još sponzora. S nekima smo već u pregovorima, a neki se tek raspituju. Ulog u ovu momčad je stvarno ulog u budućnost, ne samo odbojke, nego i sporta i turizma i čitave države - poručio je Berket.

U Innsbruck je u ponedjeljak stugao i predsjednik Hrvatske odbojkaške udruge Zdeslav Barač kako bi podržao Marince u namjeri da održe tradiciju hrvatske odbojke koja u klupskoj konkuranciji svake godine ostvaruje izvrsne rezultate u Europi.

eo danas slusam malo malevica i covjek je stvarno ogromni entuzijast. maltene obecaje medalju na prvom sljedecem ( mogucem ) ep i kaze da se ne cudimo ako izborimo oi. svaka cast, to je frajer. a ne one ckepi pune alibija

drzim im fige i nadam se da cemo ih u narednim godinama gledat uz bok srbima, brazilcima, rusima, bugarima i ostalima