Vrdoljak 

Dario Melnjak koračao je prema aut-liniji, vidno upijajući svaki udarac dlanom o dlan dok je izlazio iz finalne kup-utakmice koju je sam riješio postigavši Rijeci čak dva gola. Valdas Dambrauskas mu je, jasno, podario apsolutno zasluženi standing ovationsimboličnom zamjenom u zadnjim minutama, ali Poljud, koji on sigurno isto tako pamti i koji mu je bio čvrsti standard u glavi, bio je i znatno drugačiji.

Bio je tu već ranije, također u prigodi u kojoj je Hajduk osvajao Kup, i to posljednji put prije prošlog četvrtka. Međutim, te ljigave prosinačke večeri 2012. na stadionu je bilo tek par tisuća ljudi koji su ga također ispratili pljeskom — doduše, tek nešto manje gorljivim — kad je s tada friškim drugoligašem iz Svetog Ivana Zeline u uzvratnoj utakmici četvrtfinala dobrano namučio Hajduk. Tada je izvjesni Vedran Mesec dovodio hajdukovce do ruba živaca, probijajući ih uporno po desnoj strani i gađajući grede, dok je sam Melnjak te večeri možda i prvi put zaista dobio dojam da je dio neke značajne priče, makar je ona na kraju, nakon poraza 2:0, bila značajna samo za taj prigorski gradić.

Svaki put nakon toga kad se činilo da će za Melnjaka stvari krenuti konkretnijom putanjom, taj je vrhunac izostao, baš kao i rezultat za Zelinu te poljudske večeri. U međuvremenu je, doduše, dobio prigodu zaigrati i prvoligaški nogomet, i to razmjerno dobro; bilo je više od nekoliko gorljivih pratitelja Prve HNL koji su ga iskorištavali za bildanje svoje razine prepoznavanja potencijalnih zanimljivih rješenja koji čuče u sjeni. Tu je sjenu donekle osvijetlio Lokeren,koji je za njega Slaven Belupu dao solidnih 350.000 eura, ali, kako rekoh, svaki put kad bi djelovalo kako će postati nešto više od solidne HNL-ovske trivije, Melnjak bi se vratio korak natrag, u tu sjenu.

On je jedan od rijetkih čiji je trud na kraju i nagrađen.

Dobrim dijelom je ključ tu i spoznaja o svojim limitima, prednostima i manama. Dobra forma u Rizesporu možda i ne bi sama po sebi bila ključ za upad baš u reprezentativni kadar, ali on se trudio naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, u pravoj formi. U trenutku njegova reprezentativnog debija, protiv Tunisa u lipnju 2019., glavna mu je konkurencija na lijevom beku bio Borna Barišić. Joško Gvardiol još nije bio ni u planovima, dok su Domagoj Bradarić i Borna Sosa tek stjecali reputaciju koja bi potencijal pretvorila u legitimnu kandidaturu za mjesto u seniorskoj selekciji.

S Melnjakom je i izbornik Zlatko Dalić znao točno što će dobiti; to nije bilo spektakularno rješenje iz rukava, ali dobio je čovjeka koji je spreman podrediti i zadnji dio sebe uklapanju u kolektiv najbolje što može. U reprezentativnom j kontekstu to bilo kratkog vijeka, pogotovo zato jer je ondje individualna kvaliteta ipak glavni preduvjet, ali Melnjak je na kraju zasluženo dobio tu šansu.

Na sličan je način osvanuo i u Hajduku, navodno nakon što je odbio prelazak u španjolsku Granadu.

Možemo i moramo pričati o tome koliko je Hajduk zanemario sustavnu inkluziju mladih talenata u prvu momčad i koliko je malo strpljenja ove sezone bilo za njihove pogreške. Isto kao što je u onom ‘tranzicijskom’ razdoblju za lijeve bekove u reprezentaciji Dalić prednost dao limitiranijim, ali opet legitimnim i iskusnijim opcijama, tako su i u Hajduku odlučili da im treba netko tko će samom svojom prisutnošću i radnom etikom ne samo dati sistemski obol, već i potaknuti na reakciju pomalo i ‘uspavane’ mlađe konkurente, ponajprije Davida Čolinu. Bila je to nategnuta odluka, ali se na kraju pokazala uspješnom.

Melnjak, reprezentativnim statusom unatoč, nije u Split stigao sa statusom zvijezde, čak ni sa statusom igrača koji ima iskustvo osvajanja trofeja, jer mu je ovaj s Hajdukom — uz koji je postao i prvi Hajdukov igrač nakon Ante Bonačića još tamo 1924. s po dva polufinalna i finalna gola u kup-završnici — ujedno i prvi u karijeri.

Uza sve zvijezde, od Marka Livaje, Nikole Kalinića ili Filipa Krovinovića, Melnjak je ispao Dambrauskasov čovjek odluke, adut iz rukava, onaj koji je spreman na različite pozicije i uloge kako bi zvijezde oslobodio dijela tereta. Isto tako, oslobodio je i samog Čolinu; suradnja njih dvojice na lijevoj strani u onom Hajdukovom demoliranju Rijeke na Rujevici početkom mjeseca nekako je ispala pravi testament tom utjecaju Melnjaka na talentiranog beka.

Sad su i ova finalna utakmica i ovacije njemu ispali testament njegove karijere, sažete između dviju splitskih kup utakmica u kojima je nastupao u razmaku od devet godina. Za njega je pristup uvijek bio isti, čak i kad se standard mijenjao. Nogomet je nemilosrdno i nepošteno okruženje, ali ponekad tako, uza sve te silne zvijezde i individualne genijalce, dopusti i nekome poput Melnjaka da preuzme svjetla pozornice na sebe i zasluženo bude omiljen u jednoj velikoj večeri.