hahaha

Možda grijesim za poziciju

Samo čekam dan kad će uskok i policija upast u HRS

Da i?

Zar je 1600€ godišnje puno dati da se dijete bavi sportom?

Ispiši ga, da vidiš onda drugih problema ...

Reko bi Dena izbornik: " podržavam travu za Varteks... Bolje da se djeca drogiraju nego sjede na tim mobitelima" 

Nešto može biti i problem i temelj istovremeno.

Onaj tko plaća uvijek će si dati za pravo tražiti nešto zauzvrat. Rezultat, minutažu, odnos koji smatra pravednim itd. Nekad će biti u pravu, nekad neće. Ali će realnost biti da će se "petljati" u posao trenera, a često i u ambicije djeteta.

To ništa ne dolazi iz loše namjere, svi svojoj djeci žele sve najbolje. Ali, počesto je ometajući faktor za trenera koji bi htio u miru i okvirima svojih odgovornosti raditi svoj posao, kao što i sve druge poslove volimo raditi s mirom. Kad pogriješite na poslu, vjerojatno očekujete razumijevanje - svi griješe. Kad trener kojem je to vjerojatno dodatni posao nakon cijelog radnog i trenažnog tjedna pogriješi, razvlači ga se u najboljem slučaju na tribinama, a češće i verbalnim napadom tri minute nakon završetka utakmice. 

Sustav sporta bi trebao što manje financijski ovisiti o roditeljima. To je najbolji način da se rastereti i roditelja i dijete i trenera. Realnost je da je to u Hrvatskoj u globalu ipak nedostižno, iako moram istaknuti da postoje klubovi gdje je doprinos roditelja minimalan. Sa sigurnošću mogu tvrditi da roditelji vršnjakinje vašeg djeteta na drugoj lokaciji imaju višestruko manju članarinu ili ju ne plaćaju uopće, kao i Završnicu. Klubovi se snalaze kako umiju i neki od njih uspijevaju maknuti većinu troškova s roditelja. 

Liječnički po cijeni od 70 EUR nikome ne ide u prilog. Trošak je prevelik i klubu i roditelju, a posebno onom koji ima više djece. Ako država želi da se djeca i mladi bave sportom onda bi to trebalo biti dostupno kroz javno zdravstvo. Nažalost, i taj sustav je urušen pa onda trošak pada na krajnjeg korisnika. 

Mi svi želimo najbolje rezultate, najbolji razvoj sve djece. I roditelji i treneri i uprave i sponzori i navijači. No, kad se nakupe frustracije zbog sustava, peha, nezadovoljstva, onda se međusobni odnosi naruše, a u tome najviše pate djeca, razvučena između svih strana. Treba imati na umu zbog koga smo u dvorani, bili na klupi ili na tribinama. Borba za dobrobit djece u sportu trebala bi bit zajednička, usmjerena prema sustavu.