SALIERI HRVATSKOG RUKOMETA

Kada je Miloš Forman napravio svoj glasoviti i brojnim Oskarima nagrađeni film o jedinstvenom talentu u svijetu glazbe, ne samo klasične glazbe, nazvavši ga jednostavno i moćno „Mozart“, Balić je bio tek dečkić koji je trčao za košarkaškom loptom… niti ne sanjajući da će mu svijet kojeg će jednako tako očarati svojim sportskim talentom, nadjenuti upravo to ime… Mozart.

Kratko, jasno, jezgrovito, nadnaravne konotacije u mjeri svog izvornog nositelja. Jer ako nekoga nazivate Mozartom, onda se imenom pozivate na dar toliko izvan svog vremena, da mu niti danas nije moguće odrediti pravu težinu niti izmjeriti vjernost, tim više ako su znanstvena istraživanja pokazala da jedino Mozartova glazba, za razliku od zastrašujuće slavnih mu kolega poput Bethovena, Chopina, Wagnera, Haydna, Bacha… dakle svih, da ne nabrajam i time omalovažim one koji neće stati na stranicu, ali bitno je, za razliku od svih, jedino Mozartova glazba posjeduje samo za apsolutne diletante slučajno izgrađen  unutrašnji red koji slijedi vlastiti, uhu nečujan, ali za mozak tako osjetljiv unutrašnji ritam, koji savršeno usklađuje lijevu i desnu moždanu polutku, unaprijeđujući imaginaciju, inteligenciju, prostorno poimanje,  djelujući pri tome umirujuće i spokojno,  ljekovito naposlijetku, podižući uspješnost izvršavanja problemskih zadataka u odnosu na kontrolnu skupinu i do 64%!

Drugim riječima Mozartova glazba povezuje lijevu i desnu stranu mozga, našu emotivnu i intelektualnu polovicu, tek skladom kojih postajemo potpune, ispunjene i sretne osobe.

Kada kažemo nekome da je Mozart, mislimo ne na savršenu partituru već na slijed bez greške napisanih nota skladanih u glavi kompozitora, a potom samo prelivenih čudesnom lakoćom na papir,  bez ispravke, bez prepisivanja, bez prethodnog uvježbavanja, tako fino i jednostavno, na način koji izaziva samo uzdah, uzdah divljenja.

Kada govorimo o Mozartu mislimo na čovjeka apsolutno posvećenog glazbi, nepotkupivog i nesklonog mediokritetima i netalentiranim mecenama koji žare i pale, pardon, koji su žarili i palili sudbinama talentiranih.

Kad govorimo o Mozartu govorimo o čovjeku većem od zemaljskog kralja jednog udruženja, zvalo se ono kneževina, država ili – rukometni savez.

Uopće govoriti o Mozartu kao čovjeku je umanjenica, jer onoga trenutka kada je spustio svoju ruku na crno-bijelu plohu, klavijature ili lopte, njegov zemaljski život mu je bio oduzet: kao da su se spojile zvijezde u jedan jedini savršeni blijesak, kao da su ga katapultirale iz neke svjetlosnim godinama udaljene galaksije, ili izronile iz davno potopljene Atlantide, da bi nam prenio poruku s ruba vremena, iz točke u koju gledaju divovi s Uskršnjih otoka i koju traže razlomljenim pogledom Sfinge podno piramida iz Gize. Tamo je njegova domovina, odatle je on stigao.

Stoga mjeriti veličinu njegova talenta s riječima „puno je značio“ ili „bio je dobar“ je u tolikoj mjeri licemjerno i zapravo suprotnog učinka, da autora tih riječi, adipoznog mediokriteta, i njegovog pobočnika Salierija iz neke nove priče, koji je protrahirano porađao jednu običnu koračnicu, zaboravljenu onoga trenutka kad je napisana, stavlja upravo na ono mjesto gdje i jest, iako to ne zna, a gdje svakako treba biti: pod nogama Mozarta, nedostižno neznatan u sjećanju blagoslovljenih koji su imali čast  gledati (u živo) rapsodiju mozartovskog umijeća, zauvijek zaboravljen od povijesti, nespominjan u budućnosti. Salieri je, paradoksalno, laicima pamtljiviji po ljubomornoj, malicioznoj naravi, po formanovski oblikovanoj borbi protiv stvarnog Goliata, nego po svojoj, u odmaku stoljeća, o bajna relativnosti vremena, neznatnoj glazbi, a tako slavljenoj za njegova života od strane bogatih, a neimaginativnih i za talenat bešćutnih vlastodržaca.

Forman je osjetio da će najkristalnije prikazati i (ispod)prosječno  glazbeno obrazovanoj publici predočiti Mozartov talent tek ako ga u svoj svojoj nenadomjestivoj briljantnosti suprotstavi s prosječnošću sadržanoj u Salieriu.

Jer negativ slike uvijek najbolje ocrtava pozitiv. Tek kroz unutrašnju borbu Salieria, tek kroz zemaljska oruđa koja su djelotvorna, ali toliko nakaradna i promatraču u publici potpuno jasnog cilja, a koja je tako uporno primijenjivao u obliku  laži, ucjena, zastrašivanja, omalovažavanja, blaćenja, a uz istovremeno duboko zapreteno strahopoštovanje spram dara čiji obim izaziva nesvjesticu kod poznavatelja, istinsku radost života kod slušatelja (čitaj: gledatelja!) jer u jednom darovanom Vam trenutku dok zvuci iz audio-linije obavijaju nemilu svakodnevnicu, dok se borite u unaprijed izgubljenim bitkama, u unaprijed izgubljenim nadama, u jednom divnom trenutku, pogled ulazi u zjenicu sfinge i ugledate prizor zbog kojega ta žena lavljeg tijela spokojno čeka; dovoljno hrabra da ne uzmakne, dovoljno strpljiva da ne odustane, lavica s licem besprijekorne ljepote koja postoji da bi sačekala taj prerijetki dolazak božanskog talenta na Zemlju.

Goluža je sam sebi najveći neprijatelj. Taman dovoljno ograničene inteligencije da bi bio nekritičan i samodopadan, lažno samopouzdan, glavni kompozitor velikog kneza koji Mozarta kritizira jer mu djelo ima „previše nota“, koji je zaista u poziciji modernog mecene da dodijeljuje ili oduzima pozicije i radna mjesta jednako kao što su to radili knezovi kompozitorima u Mozartovo vrijeme. Duboko u sebi, toliko duboko potisnute ljubomore i svijesti o svojoj nedostatnosti, da su ti osjećaji postali okamina koja ga žulja svaki puta kad pogleda Ivana Balića, koja izaziva nesnosnu bol jer pretkazuje vlastiti zaborav, pa u borbi s okrutnom stvarnošću salierijevski iznalazi način kako se riješiti svjetlosti kraj koje njegova vlastita djeluje poput masne baklje u odnosu na sunce; treba ga umiroviti, nepozvati, profesionalno osramotiti tvrdnjama o apsolutnoj nespremnosti, oblajati i obeščastiti, drugim riječima – prouzročiti prijevremenu smrt, po mogućnosti isprovocirati ga kako bi potpisao svoj vlastiti Requiem.

Čini li se samo meni da je ovo duhovita igra sudbine ili poigravanje imenima ili vremenska „crvotočina“ koja je u zakošenom modelu vremena einsteinovski povezala dva tako različita a tako istovjetna dara od kojih je jednom Mozart bilo pre-zime, a drugome nad-ime?!

Balić je Gospodin. Osim što je Mozart. A Salieri i njegov zaštitnik Knez nisu ništa od toga.

I zato je sve moguće.

Moguće je da nismo bili niti svjesni kako će nam ta ekipa oduzeti glazbene partiture koje još nisu prenesene na papir, iako su napisane odavno u glavi čarobnjaka. U trenutku kad ga je hrvatski rukomet otpisao, njegova partitura se vrti po You Tube-u iznova i iznova. Ljudi iz nje uče kako se igra rukomet. Kao što su učili kako se piše glazba iz pjesmica na brzinu skladanih u stanci da bi prehranio obitelj.

S jednakim gađenjem, s kojim sam svojevremeno promatrala Salieria u posljednjem pokušaju krađe Mozartove mise za pokojne, nadnaravnog djela težine starohrvatskih stećaka, ali nepoderive trajnosti, sada promatram famozne inačice te spodobe kako pokušavaju iskopati grob Ivanu Baliću.

I to im podjednako dobro uspjeva kao i onima od prije par stoljeća, jer božanski duh izabrao je ovozemaljsko tijelo da bi nam se prikazao… zvuči li to u ovo predbožićno vrijeme ikome poznato, ili samo meni? … izabrano je krhko tijelo, podložno bolestima, ozljedama, potrošeno, izmučeno, toliko puta vraćano inekcijama, tabletama protiv bolova, blokadama, ortopedskim pomagalima, tijelo koje je prije samo koju godinu bilo na rubu istinske invalidnosti, i čudo je bilo sam povratak, tijelo koje je ostarjelo s višim ciljem, koje nikad nije uzmaklo, koje se nikad nije predalo niti žalilo na sve torture koje je moralo podnijeti, koje je u svoj svojoj ovozemaljskoj ahilejskoj ljepoti iznijelo na najbolji mogući način zadaću koju je dobilo – ponizno se prepustiti božanskom usudu i pokazati svijetu odakle dolazimo i kamo idemo. Vrijeme divova nije umrlo. 

Postoji li veća čast i veći blagoslov za čovjeka nego biti oruđe u božanskim rukama?

Paradoks usuda jest da netko mora poslužiti kao okvir za sliku, a netko biti slika.

Netko mora biti negativ, jer bez njega se pozitiv ne bi ocrtavao.

Netko mora biti Salieri jer jedino suprotstavljen njemu Mozart dobiva snagu besmrtnika.

Netko je jednom morao biti Juda da bi svijet dobio svoga Kralja.

……. Netko, o žalosnog li usuda, mora biti GG-klan, da bi Balić ušao u vječnost.

I što oni veći grob kopaju, kao da nisu čitali Preradovića, Balić se poput antičkog boga smije,  grohotom, svojoj zemaljskoj smrti, smrti svojeg zemaljskog tijela.