Slažem se da u teoriji postoje razni „trikovi“ za posljednjih pet sekundi – netko može povući loptu koju sekundu i baciti je u zrak – ali u praksi, osobito na vrhunskoj razini, to nije nimalo jednostavno. Igračice koje su već dugo u vrhunskom rukometu (poput Matee Pletikosić) sigurno su prošle takve scenarije na treningu. Međutim, u stvarnoj utakmici važno je kako je protivnička obrana postavljena, koliko je točno vremena ostalo, kakve su upute s klupe, je li netko iscrpljen ili pod stresom… To su detalji koji mogu presuditi u djeliću sekunde. Uostalom, kada si zadnji put uopće vidio da netko „povuče loptu i opali je u zrak“? U stvarnom sportu teorija i praksa nikad nisu stopostotno isti.

Govoreći o ovoj ekipi, ljudi zaboravljaju da je riječ o mladom sastavu koji je donedavno griješio i gubio dva prvenstva od Lokomotive, uz 15+ tehničkih pogrešaka po utakmici. Danas, nakon sustavnog rada i uz kvalitetan stručni stožer, napravile su ogroman pomak: plasirale se u europska natjecanja, dobile niz zahtjevnih utakmica i razvile igračice koje su sada klasa iznad onoga što su bile prije nepune dvije godine.

Zato nema smisla simplificirati i tvrditi da je „jedan cijeli trening zadnjih deset sekundi“ uvijek rješenje. Rukomet je kolektivna i dinamična igra; i suparnici imaju svoj plan i sposobnost reakcije. Usto, ovo je najmlađa ekipa u Europi koja je u kratkom roku dosegla zavidnu razinu – očito je da se kvalitetno radi, i da su igračice i treneri svjesni kako se iskustvo mora skupljati korak po korak.

Bilo bi stoga dobro da se spustiš s tog „pedestala“ i prestaneš docirati svima okolo. Nisi trener Kiela, Barcelone ili PSG-a i teško da si ikad vodio neki profesionalni klub, pa ne znaš što je pritisak utakmica na ovoj razini. Važno je primijetiti da ekipa raste iz sezone u sezonu te da se sve ne nauči preko noći – a ponekad je ta „škola“ itekako skupa. Ali hej, bitno da si ti svakom loncu poklopac.