Kad smo kod emotivnog dozivljaja sportskih rezultata, koliko se u ovom trenutku mogu prisjetiti, najpozitivniji za mene svakako bi bila pobjeda rukometasa nad Spanjolcima u polufinalu Portugala, najnegativniji poraz kosarkasa od Turske u Turskoj.

Prvi jer sam nakon pobjede nad Dancima bio siguran da je to to, nema dalje, i ono prvi put da se pomirim sa cinjenicom da je i to "puna saka brade" i sasvim dovoljno (drugi put sam sa jednakim misljenjem usao u polufinale nogometasa sa Francuzima, ali tu su izgubili i za mene nije bilo razocarenja) a ovo drugo... pa bem mu sve, ni danas ne mogu razumjeti kako... je li do trenera, do igraca, koji klinac se dogodio. Kralo nas je u Beogradu, promasivalo se u Svedskoj, Sasina trica je posebna prica, ali sve je to nekako preboljeno za sat-dva

Ali ovo iz Turske, rekoh ni danas ne mogu razumjeti.