stažiranje,pripravnički...whatever...sve se to svodi na nešto slično-'oni kao nagrađuju tebe jer su ti dali posao'...ma moš mislit,kao da smo u 1987. ili 1977. kad se uopće dobiti posao smatralo dobitkom na lutriji,a posao kao posao-osobito u 'velikim državnim firmama' smatrao sigurnim uhljebljenjem za sljedećih 35g do pemzije...Mogao si uzet 4 kredita jer stan si ionako dobio od firme,izgradit vikendicu,kupit Golfa,pustit škembu i više ništa ne radit do kraja života.
E nema više,i super da je tako...Jer današnje je društvo (što god ja mislio o njemu
en general) propulsivnije i dinamičkije jedno 300x u odnosu na ono prije,i drago mi je što vidim kako novije generacije prihvaćaju takva pravila igra...Nema sigurnosti,i ne treba je ni biti kad je rad i posao u pitanju.Ne mislim tu nikako na okrutni i krajnje bešćutni socijalni sustav suvremene lopovske tranzicijske Hrvatske u kojoj Čovjeka nitko ne štiti,već mislim na moderni pulsirajući radni model države 21.stoljeća koja mora u sebi,kao pokretačku osnovu,nositi zrnce elementarnog ljudskog i profesionalnog
NEMIRA.
Ja mojim zaposlenicima nastojim upravo tako što ugraditi u radne navike,odnos prema firmi,odnos prema klijentu,odnos prema meni kao šefu,te odnos prema njima samima kao ljudima koji moraju svakodnevno ulagati u sebe ako žele opstati u ovoj džungli koja je svuda oko nas.I jedna stvar mi je osobito draga-primjećujem kod mlađih generacija jednu svijest o tome da se SAMI MORAJU POTRUDITI da im život bude bolji,te da su dobrim dijelom sami kreatori vlastite (profesionalne) sreće,te da taj isti bolji život ne pada s Marsa (kao Barsa

) kao što je to bio slučaj s njihovim roditeljima koji su u onom prijašnjem sustavu već najkasnije do 35 dobivali društvene stanove i nekakav 'mir',a koji je od njih s vremenom napravio uspavane i neupotrebive socijalne zombie koji su dobrim dijelom svojom pasivnošću stvorili jedno specifično(kretensko i debilno) socijalno okružje koje je generiralo puno ružnih stvari koje su se na ovom prostoru desile na prijelazu 90ih.
Kad danas promislim,jedna takva hrpetina TRIVIJALNOSTI kakva je obilježila drugu polovicu 80ih trebala je i morala-u sprezi dakako s nekim drugim (ozbiljnijim i važnijim) socijalnim tenzijama,biti jasan predznak dolazeće društvene KATASTROFE.
Time nikako ne mislim da su za rat krive široke društvene mase pasiviziranih zombie-a bez ikakvog pokretačkog nerva u suštini svog bića,...ali da su bili jedan od značajnih katalizatora svega toga -to da...
Dotakoh se ja nekih preozbiljnih tema uz prvu jutarnju kavu...a baš bih volio čuti što o prethodnom misle naši povjesničari?
[uredio bojangles - 11. studenog 2009. u 07:40]
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age