„Prvo što sam pomislio kad sam neki dan u sedmičniku 'Makarsko primorje' pročitao da im više ne trebaju siromašni gosti iz Bosne i Hercegovine koji na plaži podgrijavaju sarmu jest - kako bi oni reagirali kad bi im se pojavio bogati šeik. I odmah sam se prepustio živom eksperimentu u kojem ću glumiti bezobrazno bogatog katarskog šeika, čija je pozlaćena stometarska jahta usidrena u Crnoj Gori, dok on sa 100 miliona dolara u svakom džepu pokušava kupiti nekretninu na Makarskoj rivijeri.

U nestašluku, u kojem je nad makarskom turističkom blagajnom barem na trenutak trebalo zasjati sunce, pomogli su mi kolege Zdenko Jurilj i Ljiljana Sremić koji su glumili novinara i prevoditeljicu.

Prije nego što sam se susreo s njihovim mukotrpnim suzdržavanjem od smijeha, na izlazu s naplatnih kućica i sâm sam se suočio s istim mukama. Slušam šokiranog službenika naplate, koji svom kolegi u nevjerici dovikuje: - J…e, pa ovdje imam šeika! Pravog šeika! Na što mu je ovaj uzvratio: - Ma tko ga j..e, samo nek’ potroši što više!

Nastavljam dalje i napokon dolazim pred hotel u kojem su me čekali kolege. I priča počinje...

Naime, ni šeik nije cijepljen protiv bolesti našeg turizma, pa već na samom susretu s recepcijom doživljava šok.

– Daj, molim te, nazovi šefa - kazala je vidno uznemirena recepcionarka hotela Meteor dok je drhtavim rukama pretraživala gomilu papira tražeći rezervaciju na ime šeik Hassan.

– Ja vam se ispričavam – ponavljala je gospođa s čijeg lica crvenilo nije nikako bježalo, dok je šeik Hassan na čistom arapskom sipao kritike na račun njihove nesposobnosti.

– Novac nije problem, novca ima, ali nam treba najkvalitetnija soba – uvjeravala je prevoditeljica Ljiljana službenike recepcije koji su se panično bacili u traženje šeikove rezervacije.

Koliko je cijela ekipa bila zbunjena svjedoči činjenica da im je šeik Hassan dao svoju hrvatsku osobnu iskaznicu, što zbog uzbuđenosti nisu ni primijetili.
Praćen radoznalim pogledima stranih turista iz hotela Meteor šeik Hasan se u pratnji novinara i službene prevoditeljice spustio na makarsku rivu. Iz radoznale publike probio se mokar 50-godišnjak koji se zbog oduševljenja šeikovom pojavom nije uspio ni obrisati.

– Selam alejkum, brate šeik – uskliknuo je i gotovo klečeći počeo ljubiti jeftini pečatnjak na šeikovoj ruci.

– Molim vas, može li jedna pikčer s gospodinom? – pružajući drhtavima rukama svoj mobitel pitao je oduševljeni kupač.

Kad ga je katarski naftni mogul upitao odakle je, oduševljeno je na nekoj čudnoj mješavini njemačko-engleskog jezika uzviknuo: – Iz Bosnie, ali liv on Dojčland. Ljubeći šeiku ruke, kazao je da mu je ime Haris, da voli Katar, Arabiju, Kuvajt... i da je jednom ondje čak i bio.

– Prevedite, molim vas, prevedite mu – ljubopitljivo je molio Ljiljanu da mu pomogne u razgovoru. Oduševljeni Haris ne bi šeika Hassana pustio da se nije pojavila ostala ekipa znatiželjnih turista koja je željela imati fotografiju sa živopisnim katarskim bogatunom, i to baš u Makarskoj.

– Selam, mister, selam, pliz mitju – pružajući ruku neobičnom gostu rekao je Zoran koji je prekinuo s masiranjem gostiju na plaži kad je vidio tko se po njoj šeće.

– Ako gospodin hoće, mogu mu srediti susret s gradonačelnikom. Dobri smo prijatelji. Evo, zvat ću ga da ste stigli. Pliz, mister, samo sekundu... – nervozno je po tipkama počeo tražiti broj gradonačelnikova mobitela, ali mu je od silne uzbuđenosti zaboravio ime.

– Bože dragi, što mi je Bebek..., Bebek, stalno mi je na umu oni Željko Bebek. Majko moja mila, kako san mu ime zaboravio – govorio je Zoran žurno listajući imenik s brojevima mobitela.

– O.K., bit ćemo u hotelu, vi ga nazovite i recite mu da ga čekamo – dobacila je šeikova prevoditeljica, s čime se, uz riječi O.K., O.K., složio i Zoran.

Nekoliko metara dalje, katarski šeik nije skrivao oduševljenje kad je ugledao tek postavljeni komad kebaba koji se lagano okretao.

– Kebab, Kebab, bjutiful – mirisao je oduševljeno izloženu deliciju čije podrijetlo vuče upravo s istoka. Zbunjeni mladi konobar, s crvenilom u licu, samo je zurio u živopisnoga gosta, ne vjerujući svojim očima što vidi.

– Koliko košta kebab? – pitao je šeik Hassan, što je konobaru prenijela službena prevoditeljica. Kad je mladi konobar kazao da je jedna porcija 25 kuna, šeik je uzviknuo: “All, all”.

– Kaže da mu daš sve – pomogla mu je prevoditeljica, na što je mladić zbunjeno uzvratio:

– E, zbog toga moram zvati gazdaricu.

I dok se bogati Arapin fotografirao s brojnim znatiželjnicima, mladi konobar dobio je informaciju od svoje gazdarice da za cijeli kebab traži 2500 kuna.

– U što staviti toliko veliki komad mesa?! – pitao se konobar.

– O.K., ti nađi kutiju, a mi ćemo meso pokupiti na povratku – rekla mu je prevoditeljica, dok je konobar zabrinuto razmišljao gdje naći toliku kutiju.

Do hotela Dalmacija morali smo stati još 20-ak puta. Četiri zgodne Banjalučanke željele su zajedničku fotografiju s Hassanom, koji im je sa zadovoljstvom ispunio želju. Kad je na “tvrdom” engleskom kazao da su jako lijepe i da on ima 30 žena, samo su uskliknule “Uuuu”.

U hotelu Dalmacija pokušali smo od konobara dobiti podatak koliko košta hotel.

– How much hotel? How much money? – raspitivao se šeik za kupnju hotela.

Pozorno servirajući piće za stolom, gospođa se pohvalila kako u hotelu radi već više od 30 godina.

– A biste li voljeli da ga kupi ovaj bogati šeik? – uslijedilo je naše pitanje. Uz ogradu kako se nju ništa ne pita, ipak je dodala:

– A, Bože moj, ako bi čovik investira, a on ima para, volila bi, što ne bi volila. Nego, recite mi, odakle je on? – prešla je konobarica s teme.

– Katar – odgovaramo.

– A iz Katara, i pretpostavila sam – naglo se udaljila zadužujući svog kolegu da pozorno motri naš stol koji je samo zbog šeikove nazočnosti na terasi hotela bio jedini prekriven stolnjakom. U međuvremenu, mobitelom nas je pozvao Zoran s plaže, dobar gradonačelnikov prijatelj, galameći u slušalicu kako je stupio u kontakt s gradonačelnikom, te da je gradonačelnik na putu, ali da moli šeika da ga nazove. Nazivamo makarskog gradskog poglavara predstavljajući mu se kako smo novinari i da pratimo bogatog katarskog šeika koji želi razgovor s prvim čovjekom grada.

– Ja nisam – ljubazno je kazao gradonačelnik Bebek – danas u gradu, ali ako treba, doći ću. Bilo bi bolje da se sretnemo sutra u bilo koje doba, kad god šeiku odgovora. Recite mu da bi to bilo najbolje.

Šeik Hassan složio se s time i sutra je priređen i taj susret...