Eh, u Mugebi ni kapi kiše...zato ja krećem put Metropolisa!

Festina lente

ovo boldano sam pomislio od kad sam čujo da se prijete referendumom. no nisu baš toliki naifci, ovako pomalo PROBAVAJU i pipkaju, puštaju balončiće, da vide na koliko potpisa mogu računat, tako da će najvjerojatnije ostat na prijetnjama.

kajboje na snazi je zakon koji je donešen u milinovićevo doba i prilično je restriktivan (ograničen broj oplođenih jajnih stanica-3, nema zamrzavanja uopće, samo parovi, dobno ograničenje,...). zakon je jedva prošao, jer su i neki od koalicijskih partnera hadezeta bili protiv. sad već zaboravljeni bajs, bivši ministar turizma je glasao za zakon, a on je ponosni otac djeteta začetog umjetnom oplodnjom koje se prema zakonu za koji je tako poslušno digao ruku ne bi nikada rodilo.  

@ Kaubojac

Preciznije je i prikladnije reći da zakon u jednoj takvoj oblasti "regulira", umjesto da "dopušta" ili "zabranjuje".
A tako je valjda i u slobodarskoj Americi. Jer što su founding fathers, pokoj im duši, mogli znati o "medicinski potpomognutoj oplodnji"? Naprosto, stvar je u svoje vrijeme morala doći na red. A čisto sumnjam da ju se "reguliralo" sveopćim američkim referendumom.

I bojim se da bez obzira na uzvišene ideale Deklaracije, vlade u predstavničkim demokracijama nemaju baš nešto vremena, a ni afiniteta da svaki dan obnavljaju društveni ugovor s vlastitim političkim narodom pitajući "vladane" sviđa im li se nešto ili ne, osim ako ne misliš da su ti "vladani" doista oni koji sjede u Kongresu, Senatu ili Saboru.
Društveni ugovori su već davno navodno "potpisani", svaki novi birač rađa se već u okviru poretka za čije ga fundamente nitko ništa nije pitao niti će ga se najvjerojatnije išta odlučujuće pitati tokom života. Birač, državljanin, odnosno čestica onog izvornog "naroda" gura i devera u postavljenim okvirima, ako ih je uopće svjestan. A državama "slobodnog svijeta" kao što znamo upravljaju političke elite. One donose odluke, formalno ih ovjeravaju kroz "procedure" i upravljaju životima "vladanih", hendlajući njihov "pristanak" (barem onih malobrojnih koji još nisu potpuno politički apatični) PR agencijama.
I bez obzira na konstitucionalni optimizam prosječnog Billyja Boba ili Mary Jo glede njihovih sloboda i izvora vlasti, prijenos bitnih ovlasti je odavno nepovratno obavljen i "uzurpacija" je stvarnost u kojoj žive.

Mislim, nije ta "uzurpacija" ni tako neugodna... Postoje mnogobronjne konzumerističke kompenzacije mnogo ugodnije od svakodnevnog savjesnog bavljenja javnim poslovima ili ispunjavanja ustavne dužnosti o zbacivanju "uzurpatorske" vlasti.
Jedino što ponekad ipak moraš od tih "uzrupatora" zatražiti da ti recimo izdaju građevinsku dozvolu i "dopuste" sagraditi kuću na vlastitom zemljištu ili "dopuste" otvoriti firmu za recimo trgovinu kubanskim cigarama ili recimo da ti "dopuste" govoriti u sudnici ako se nedajbože u njoj nađeš. Mislim, ništa strašno... u ustavu ipak piše da smo slobodni.

samo da nadodam da je i vlastito zemljište vlastito zahvaljujući nekom društvenom ugovoru.
ustvari, kao što su mnogi prije nas već davno zaključili, istinska sloboda je potpuna utopija.

Što veća sloboda to veća odgovornost u bilo kojoj sferi interakcije, od jednostavnog imanja (glagolska imenica od imati) do bilo kakvog organiziranog djelovanja.
Ljudska povijest svjedoči da se od prvih zajednica sloboda ograničava u većoj ili manjoj mjeri.

kako ova partijska armija tuče od Crkve preko Hrvatske političke scene....

Ograničenje slobode i je nužno, jer konflikt "moje" i "tvoje" slobode je neizbježan. Stoga se pojedinac svjesno odriče dijela svoje slobode kako bi ostvario nužni suživot. Ono što dvije osobe mogu kontrolirati dogovorom, šira zajednica čini zakonima i represijom, kroz vlast, koja u demokraciji to pravo dobiva povjerenjem iskazanim od strane glasačkog tijela; inače bi posljedice apsolutne slobode pojedinca mogla biti pogubne za čovječanstvo.

Problem nije u tome što ja nemam potpunu slobodu,nego na koji se način ispunjava obveza koju je netko preuzeo onoga trenutka kada sam mu "ja" dao u ruke mogućnost upravljanja.

Brane, više je tome od Konstantina kumovao Karlo Veliki. Konstantinov legacy nije morao preživjeti dekonstrukciju zapadnog dijela Rimskog carstva. Samo novi vladari nisu uspjeli ostvariti vlastitu emancipaciju od ostavštine Rima, nego su i dalje čeznuli za onim što je Rim predstavljao (dominaciju), pa sve do današnjeg dana. Zato su i preuzeli tu jedinu preostalu ostavštinu Carstva kako bi svoju vlast prikazali kao kontinuitet Carstva, upravo ono što Karlo, a nakon njega Otonci čine.