Nakon što je 12. lipnja 2003. - dan prije pedesetoga rođendana - bio ulisičen u svojem stanu u beogradskome naselju Cerak te pod jakom vojnom i policijskom pratnjom sproveden u beogradski Centralni zatvor, Šljivančanin se prisjeća da je prvi koji mu je ponudio pomoć bio svjetski glasovit košarkaški as Vlade Divac, trenutni predsjednik srpskoga Olimpijskog komiteta. Pozdravila ga je po čuvarima Arkanova udovica Ceca Ražnatović, koja je devedeseti dan ležala u istražnome zatvoru. Zato što su ga Srbi uhitili, kao najveće vinovnike prozvao je, prije svih, ondašnjega ministra policije Dušana Mihailovića te Nenada Milića, Čedu Jovanovića, Gorana Svilanovića, Natašu Mićić, Svetozara Marovića i čelne srpske policajce Sretena Lukića i Gorana Radosavljevića zvanog Guri. Pukovnik se tuži na nedostojne higijenske uvjete i zapisuje da se u njegovoj ćeliji osjeća težak smrad po mokraći.

Vjera u pobjedu

U zatvoru ga je posjetio Boris Tadić, ondašnji ministar vojske u vladi Srbije i Crne Gore, koji je došao s načelnikom Generalštaba Brankom Krgom (Vukovarac rođenjem). I dok je potonji cijelo vrijeme gledao u pod, Boris Tadić ga je upoznao kako je prije nekoliko dana razgovarao s američkim ambasadorom u Beogradu Williamom Montgomeryjem, koji je energično zahtijevao da se Šljivančanina izruči Haagu. Tadić je osokolio pukovnika Veselina Šljivančanina kako ga je doživio kao korektnoga, iskrena i snažna čovjeka, dodavši: “Vjerujem da ćeš pobijediti!” Na rastanku mu je krepko stegao desnicu i obećao kako ga država neće zaboraviti i da će vojska učiniti sve da mu se pomogne na suđenju. Dotle je general Krga zaplakao.

Tadićev posjet

Čim su njih dvojica otišli, Šljivančanin se, lamentirajući, potužio na svoj udes: “Ministar Tadić reče da me najviše terete zbog pojavljivanja na televiziji (kad se pred kamerama u zauzetome Vukovaru izderao na stranoga liječnika, rekavši mu: ‘Ovo je moja zemlja!’ i otjerao ga da se vrati onamo odakle je došao, op. a.). - “Zar je to grijeh i zar se zbog televizije postaje ratni zločinac? Zar je moja država pala toliko nisko da ne može pomoći svome oficiru koji joj se zakleo na vjernost?” I zatim primjećuje: “Možda će se javiti Hrvati kojima sam pomogao i spasio im živote? Doktor Matoš i njegova obitelj, na primjer.” Šljivančanina bole pitanja osoba koje ga posjećuju: “Zar je ovo Srbija za koju si se borio?”; “Zašto su te prodali?”; “Gdje su tvoji kolege?”; “Zašto šute ratni drugovi?”

Stotinu policajaca

Beogradski tjednik Vreme napisao je da je Šljivančanin svjetski bjegunac i zločinac broj jedan.

Zatečenoga Veselina Šljivančanina, odjevena samo u majicu i papuče, ne dopustivši mu da se preodjene, 7. srpnja 2003. stražari su okovali u lisičine i nešto poslije 18 sati mu otkrili da će iz istih stopa biti odvezen u Haag. Zaludu ih je pitao dok su mu oči suzile: “Zašto me vodite kao posljednjega bijednika? Zašto mi niste dopustili da se pozdravim s obitelji i obavijestim svoga odvjetnika? Znate li da je danas rođendan mome sinu?”

...........................................................................................

Kao kaj jedan moj prijatelj veli,Dražen je u pravu,valjda je svima jasno kakvo je smeće u pitanju,vjerovatno će kvaziintelektualci imati svoju priču,jedino njima nije jasno da je ovaj smrad četnik,al kapa dolje nikada to nije skrivao,jedino su debili vjerovali da nije,Dražene ti si i dalje Najveći,kao sportaš i kao čovjek

neki su se usudili prigovoriti čak i Rađi i Vrankoviću kaj su bili na Kninskoj tvrđavi,i kao sportaši se tamo slikali,e da hebem te broju 7....kaj si takvom govnu uopće na oproštaj otišel