'Nakon uhićenja prvi su mi pomogli Vlade Divac i Ceca Ražnatović', napisao je donedavni haaški uznik
U Beogradu se, u nakladi Večernjih novosti, na kioscima pojavila
podeblja knjiga, 308 stranica, donedavnoga haaškog uznika pukovnika
Veselina Šljivančanina
naslovljena “Branio sam istinu - 2450 dana u Haagu”. Otisnuta je u
20.000 kopija, s time da zbog izuzetnoga zanimanja koje je iskazano u
Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj izdavači očekuju više izdanja i
računaju da će, uz uobičajenu snažnu promidžbu, premašiti nakladu veću
od zadivljujućih sto tisuća.
Taj dnevnik, u kojem se, kao na tekućoj vrpci, nižu imena brojnih
ličnosti i dvoličnosti, uredio je i dotjerao poznati beogradski
televizijski voditelj i književnik Vanja Bulić, bliski
Šljivančaninov rođak. Iz tisuća redaka čitatelj će saznati kako su se
iza triput zamandaljenih vrata zatvora u Scheveningenu, zapravo
predgrađu nizozemske prijestolnice Den Haaga, stvarali nezamislivi
klanovi u bliskoj prošlosti na smrt i nož zavađenih žestokih
neprijatelja koji su se gledali preko okidača, Srba, Hrvata, Crnogoraca,
Bošnjaka, Albanaca i ostalih naroda i narodnosti, zbijenih pod istim
krovom Titove srušene kuće zvane Savezna Republika Jugoslavija.
Veselina Šljivančanina smatra se najvećim vukovarskim krvnikom jer je
u vrijeme najtragičnijih dana u povijesti teško ranjenog i
kataklizmički razorenoga grada na Dunavu, kao major, 1991. godine bio
jedan od ključnih zapovjednika okupatorske Jugosla-venske narodne
armije. Zato ga je Sud za ratne zločine počinjene na tlu Jugoslavije
triput sudio i osudio. Prvo na 5 godina, zatim mu je (nakon 99 dana
provedenih na slobodi) odrezao 17 i, napokon, treći put, 10 godina.
Potom je u srpnju 2011. godine pušten. Iz zapisa u knjizi (o kojoj
Šljivančanin kaže da je čin “osvajanja slobode”) nazire se da je ostao
tvrdokorni Jugoslaven i nepokolebljivo vjeran svome vrhovnom
zapovjedniku maršalu Josipu Brozu Titu. Recimo da hrvatske branitelje naziva ustašama.
Ili da je tijekom suđenja strepio kako će ga haaški suci predati
Hrvatskoj da mu bude presuđeno u Zagrebu (a on se panično plašio linča
razjarene mase). Šljivančanin još tvrdi da je o zločinu na Ovčari - gdje
je mučki ubijeno dvije stotine hrvatskih zarobljenika, bolesnika silom
izvedenih iz vukovarske bolnice i nedužnih građana - tek kasnije čuo.
Siguran je da su se zaštićeni svjedoci, koji su na njega upirali prstom
kao na glavnoga krivca za pokolj, ponašali poput robota jer su ih
instruirali u Hrvatskoj.
Nakon što je 12. lipnja 2003. - dan prije pedesetoga rođendana -
bio ulisičen u svojem stanu u beogradskome naselju Cerak te pod jakom
vojnom i policijskom pratnjom sproveden u beogradski Centralni zatvor,
Šljivančanin se prisjeća da je prvi koji mu je ponudio pomoć bio
svjetski glasovit košarkaški as Vlade Divac, trenutni predsjednik srpskoga Olimpijskog komiteta. Pozdravila ga je po čuvarima Arkanova udovica Ceca Ražnatović,
koja je devedeseti dan ležala u istražnome zatvoru. Zato što su ga Srbi
uhitili, kao najveće vinovnike prozvao je, prije svih, ondašnjega
ministra policije Dušana Mihailovića te Nenada Milića, Čedu Jovanovića, Gorana Svilanovića, Natašu Mićić, Svetozara Marovića i čelne srpske policajce Sretena Lukića i Gorana Radosavljevića zvanog Guri. Pukovnik se tuži na nedostojne higijenske uvjete i zapisuje da se u njegovoj ćeliji osjeća težak smrad po mokraći.
Vjera u pobjedu
U zatvoru ga je posjetio
Boris Tadić, ondašnji ministar vojske u vladi Srbije i Crne Gore, koji je došao s načelnikom Generalštaba Brankom Krgom
(Vukovarac rođenjem). I dok je potonji cijelo vrijeme gledao u pod,
Boris Tadić ga je upoznao kako je prije nekoliko dana razgovarao s
američkim ambasadorom u Beogradu Williamom Montgomeryjem, koji je
energično zahtijevao da se Šljivančanina izruči Haagu. Tadić je
osokolio pukovnika Veselina Šljivančanina kako ga je doživio kao
korektnoga, iskrena i snažna čovjeka, dodavši: “Vjerujem da ćeš
pobijediti!” Na rastanku mu je krepko stegao desnicu i obećao kako ga
država neće zaboraviti i da će vojska učiniti sve da mu se pomogne na
suđenju. Dotle je general Krga zaplakao.
Tadićev posjet
Čim su njih dvojica otišli, Šljivančanin se, lamentirajući, potužio
na svoj udes: “Ministar Tadić reče da me najviše terete zbog
pojavljivanja na televiziji (kad se pred kamerama u zauzetome Vukovaru
izderao na stranoga liječnika, rekavši mu: ‘Ovo je moja zemlja!’ i
otjerao ga da se vrati onamo odakle je došao, op. a.). - “Zar je to
grijeh i zar se zbog televizije postaje ratni zločinac? Zar je moja
država pala toliko nisko da ne može pomoći svome oficiru koji joj se
zakleo na vjernost?” I zatim primjećuje: “Možda će se javiti Hrvati
kojima sam pomogao i spasio im živote? Doktor Matoš i njegova
obitelj, na primjer.” Šljivančanina bole pitanja osoba koje ga
posjećuju: “Zar je ovo Srbija za koju si se borio?”; “Zašto su te
prodali?”; “Gdje su tvoji kolege?”; “Zašto šute ratni drugovi?”
Stotinu policajaca
Beogradski tjednik Vreme napisao je da je Šljivančanin svjetski bjegunac i zločinac broj jedan.
Zatečenoga Veselina Šljivančanina, odjevena samo u majicu i papuče,
ne dopustivši mu da se preodjene, 7. srpnja 2003. stražari su okovali u
lisičine i nešto poslije 18 sati mu otkrili da će iz istih stopa biti
odvezen u Haag. Zaludu ih je pitao dok su mu oči suzile: “Zašto me
vodite kao posljednjega bijednika? Zašto mi niste dopustili da se
pozdravim s obitelji i obavijestim svoga odvjetnika? Znate li da je
danas rođendan mome sinu?”
...........................................................................................
Kao kaj jedan moj prijatelj veli,Dražen je u pravu,valjda je svima jasno kakvo je smeće u pitanju,vjerovatno će kvaziintelektualci imati svoju priču,jedino njima nije jasno da je ovaj smrad četnik,al kapa dolje nikada to nije skrivao,jedino su debili vjerovali da nije,Dražene ti si i dalje Najveći,kao sportaš i kao čovjek
neki su se usudili prigovoriti čak i Rađi i Vrankoviću kaj su bili na Kninskoj tvrđavi,i kao sportaši se tamo slikali,e da hebem te broju 7....kaj si takvom govnu uopće na oproštaj otišel