bojangles je napisao/la:
TerryBoy, duguješ mi priču o ženi iz tunela Učka koja nestaje! :-)))
U srijedu imam posla po Istri, pa ako je tvoja priča kapitalac- mogli bi se negdje naći?
Vidi cijeli citat
Malo je off u ovo vrijeme OI, ali dugove treba platiti. Odvalio sam kad sam vidio da još netko pamti ženu koja neprimjetno ulazi u auto, sjeda na zadnji sic i isto tako neprimjetno nestaje iz auto. Dok si vozio auto iznenada u retrovizoru vidiš njezin lik, ona je ponekad nešto govorila, razgovarala sa vozačima i redovito nestajala u tunelu Učka. Naravno, sve se dešavalo noću.
Lokalni Buđardelo redovito je, iz dana u dan izvještavao o tajanstvenoj ženi. U svojim povojima istraživačkog novinarstva oni su nalazili ljude po Istri koji su uvijek znali nekoga tko je doživio susret. Svatko je znao barem jednoga tko je sreo tajanstvenu ženu.
Buđardelo je tada imao tiražu od 25 000 dnevno, bio je močan i slavan, tako da nije bilo radione, ureda, butige, kuće gdje se nisu komentirali njegovi natpisi. Nije trebalo dugo da cijelu Istru upadne u kolektivnu psihozu ludila i straha od žene koja noću neprimjetno ulazi u auto i nestaje u tunelu Učka.
U To vrijeme moja standardna ruta bila je relacija .....Vozilići-Čepičko polje (nekad Čepičko jezero, isušeno 1932. 18 km dugim tunelom do mora!)-Boljun-Šušnjevica-Vranja-tunel Učka..... nije postojao Y-on i tuda je bila najbrža relacija "za pojti po svitu".
Moram priznati da u te priče nisam vjerovao, ali nije bilo moguće da odem iz kuće a da moja pokojna baba mi ne spomene "kamo vraga gren po svitu ča ne čujen ča je po svitu!". Kurčevit kakav sam bio (otprilike kao sada naši mladi forumaši!) sjeo bi u svoj zeleni Stojadin i juhuhu. Prolazio ja tuda danju, noću, nekad pred jutro, nekad predvečer i niti friško me nisu dirale te priče. Sve dok jedne večeri, izmežu Šušnjevice i Vranje nisam u mrklom mraku sreo ženu koja šeće uz rub ceste. Znaš ono noć do jaja, samo na rubovima svjetla primjetiš da netko šeće uz cestu, nigdje ništa i nikoga. Projurio sam kao metak. Da sam stalno gledao u retrovizor i da sam jedno sto puta u vožnji provjeravao dali mi netko sjedi na zadnjem sicu, to je istina. Da me jeza prolazila još godinama tuda prolaziti, i to je istina Taj "tik" da stalno gledam u retrovizor i provjeravam dali mi se netko sakrio iza zadnjeg sica ostao mi je godinama nakon toga. Tako da i danas kad prolazim kod Šušnjevicu i Vranju više gledam u retrovizor nego naprijed. Kasnije se ta priča ponavljala svako nešto godina, ne više takvog intenziteta. Neki još vjeruju da ta žena još postoji i da još uvijek ulazi u aute i neprimjetno nestaje u tunelu Učka.
E sad, šta je istina a što strah u svim tim pričama neznam, ali da je bilo "ludilo brale", bilo je