Eeeeeeeeeeeehhhh, koja su to vrimena bila, moj Gazda!
Ali, znaš šta? Možda se ja to samo tešim, ali nisu li i
sećanja svojevrsno
blago? Svi mi matorani se moremo smatrati i sretnim i srećnim (nije isto!) da smo imali to zadovoljstvo i tu čast da svojim očima uživo gledamo
naše momke protiv tamo nekog Kevin Keegana u dresu Hamburgera na Poljudu, ili protiv tamo nekog malenog Diega Armanda Maradone u dresu Barce na travi Marakane. Danas povremeno sebe uhvatim kako pričam nekim klincima o tim antologijskim utakmicama i odjednom primetim da me oni gledaju kao nekakvo polubožanstvo, samo zato što sam lično prisustvovao utakmicama/spektaklima o kojima su oni samo čitali, slušali ili pak gledali snimke na Youtubeu! U tom trenutku ukapiram da su svi oni rodjeni isuviše kasno, te da su zbog toga ostali zakinuti za mnoga veselja i spektakle kloji su nama matorima bili kao "dobar dan"! U redu, nije ih bilo baš svakodnevno, niti svakomesečno, ali se podrazumevalo na startu svake nove sezone da će barem jedan do dva YU-tima odigrati jednu do dve VELIKE utakmice. Ono, baš VELIKE, protiv VELIKOG evropskog kluba. Tako se dogadjalo da i ostali SFRJ timovi (npr. Velež, Sarajevo, Željo,.
Rijeka, Vojvodina ...) tu i tamo ugoste jedan ManU, DInamo Kyiv, Real (aaahhhh, sećaš li se ništa manje povijesnog dvoboja Kraljevskog kluba sa ponosom Mugebe?) .
Vidiš, meni je žao kaj ovi današnji klinci nemaju ni sadašnjost ni prošlost! Odn. ništa čega bi se barem sećali a da im izmami osmeh na licu!
Ona država kao takva jeste bila sranje. Ali, brate, igrao se doooobar fudbal, još bolji nogomet (!) i sjajan basket! Imali smo čak i sjajne ping pongaše; Šurbek-Stipančić-Karakašević... pa se ti misli!
Koliko god da još provedemo na ovom svetu, imaćemo gomilu predivnih sećanja
[uredio NYC - 08. kolovoza 2012. u 05:39]