Ovo s Vinkovcima me podsjetilo na jednu "jezikovu juhu" koju sam onomad popio od svoje drage bake u, pazi ovo, Daruvaru.  Gradiću od jedno 10,000 ljudi u zapadnoj Slavoniji, koji utihne kad se popale ulične lampe.

Dakle, ja bio u Hrvatskoj preko ljeta između dvije godine faksa ovdje, a moj bratić, tada deran od svojih 13-14 godina, isto bio kod bake i djeda u kući... uglavnom, pao mrak, jedno pol 10 navečer, treba on natrag svojoj kući, koja je najviše 400 metara daleko, ali se mora proći kroz neki parkić.  Brižna baka odluči da ne može on valjda sam ići po mraku kući, i da nek ga ja otpratim.  Ja malo zakolutam očima, ali eto da sad joj ne dižem tlak bezveze, prošetam se ja s njim, i to do početka one zadnje osvijetljene ulice koja vodi njegovoj kući.  Ono, 100 m uvrh glave, i druga kuća iza ćoška je njegova; sve nizbrdo, on na biciklu, znači za 30 sekundi je na svojoj kapiji i još stigne jedno dvaput past s bicikla.  Kad sam se vratio, baka se čudi da jesam ja trčao ili kako sam tak brzo stigao natrag, ja kažem da nisam išao skroz do dolje, a ona sam što nije u nesvjest pala od panike: "Pa budalo, ti si dijete poslo samo po ovom mraku!  Pa jel vidiš ti koliko je sati!  Ti stvarno nisi normalan!  Pa šta ako mu se nešto dogodi, ako ga netko napadne sad -- znaš, ovo je Daruvar, NIJE TI OVO AMERIKA!"

Samo moj dobar kućni odgoj i poštovanje prema dragoj baki me spasilo da se ne raspuknem od smijeha...