A evo i jedne moje pričice ala "j**o hiljadu dinara"...
Dolazimo moj kolega fotoreporter i ja po ne znam koji put na punkt
armije bh u gornjem vakufu na putu iz splita za tuzlu. Kad taj neki put
smrknuta lica. Imali smo press iskaznice tuzlanskog korpusa, vec su nas
svi znali i mi njih i bez obzira sto je hrvatsko-muslimanski sukob vec
trajao dugo nikada prije tu nismo imali problema. Ali, ovaj put nas
izvedose iz auta (nenadomjestive lade nive) i kazu ajde u stanicu. A
tamo, u nekoj neozbukanoj betonari, u zadimljenoj velikoj sobi u
prizemlju, sjedi neki brkobradonja i krene nas piliti sto onaj tamo
tudjman prica da mi ovdje koljemo hrvate? pa sto franjo ovo, pa sto
franjo ono... mi samo nesto blijedo gledamo i mislimo sto je sad ovom
doslo, uostalom, radili smo za stranu agenciju, a ne hrvatske medije. I
tako mi sve cekamo kad ce se on nasmijati i reci nesto u stilu "e jesam
vas zaje.o, vidi ih sto su se usrali", ali on ne pusta i odjednom kaze:
"e, pa kad vec tudjman prica da mi koljemo hrvate, jel vama jasno da
cemo sad i vas zaklat?"
A na to moj kolega i prijatelj, jednako brkobradan ko i ovaj
prekoputa, namjesti svoj najneviniji pogled i boju glasa i ispali:
"valjda prvo sunetit, a onda zaklat"
E, tu je shemso (mislim da se tako zvao) puko, prasnuo u smjeh
"jebavasled, ne mozes ih ni prestrasit, daj rakiju" i bio je to pocetak
jednog lijepog prijateljstva. Covjek je kasnije zavrsio kao oficir za
press u zenici i mi smo ga redovno opskrbljivali filmovima (mislim,
onim praznim, za fotoaparat, bilo je to preddigitalno doba).
Nije da je citavo vrijeme bilo smijesno, ali na kraju ispalo urnebesno!
Evo, ovo nisam nikada nigdje napismeno opisao, ekskluziva samo za
D.P.K!
[uredio Brane - 25. siječnja 2008. u 04:00]
Clint Eastwood: They go on and on with all this bullshit about “sanctity”—don’t give me that sanctity crap! Just give everybody the chance to have the life they want.