Meni je baš obrnuto, jasno svakom gledaocu je u interesu da im netko drugi zaključi priču jer smo postali društvo ljenčina i razmaženih osoba kojima sve mora biti na pladnju( Šime ne idem na tebe niti se odnosi na tebe, već općenito)..
Međutim sa redateljske palice je to briljantno da svako može sam interpretirati sebi zaključak, kad te nešto toliko šokira da poslije o tome razmišljaš i da si ljut na redatelje, pisca, glumce...Razbijaš glavu pokušavajući dokućiti što je istina, ideš na internet i vidiš po 10-ak miliona pregleda na svakom videu gdje svi objašnjavaju i svađaju se što je pravi zaključak.
E onda moj prijatelju znaš da je film vrhunski, da si potaknuo ljude da trajanje filma od 2,5 sata produže na dan, dva ili koliko već traže odgovore i da će film pogledati još koji put sa više pažnje. To je recimo prisutno u Kubrickovim filmovima.
Jednom gledaš radi radnje, a ostalih 1000 puta radi drugih detalja koje ne primjetiš odmah. Vrhunski filmovi te potaknu na raspravu i razmišljanje, probude ti osjetila i mozak daleko dulje nego film traje i poput droge ih moraš probati još koji put jer te nenormano privlače.
S druge strane jasna je ta iritantnost kad nemaš otvoren kraj, al da imaju nebi bilo tako popularni.
