Mislim da se radi o jednom od najboljih filmova ikad, ne samo po svim ljestvicama, već svakako po dojmovima gledatelja, a opet prolazi nekako ispod radara baš kao i u trenutku prvog emitiranja u kinima.
Film koji duboko pogađa čovjeka u njegovu nutrinu, izvlači one najdublje emocije od razočaranja, prevare, gubitka nade sve do prihvaćanja, borbe i na kraju pronalaska mira. Svaka scena ima neki svoj dublji smisao, upoznaješ kroz ljude i njihove karaktere neke od najvećih poroka koje ljudi imaju, njihov ego i kako ih isti na kraju dovrši kao u slučaju upravitelja.
Scena kada se podere onaj poster i krene glazba je definitivno top5 u filmskoj povijesti, pa se nastavlja na njihov bijeg i potragu. Vrhunska gluma, vrhunska režija, scenariji, glazba, poruka koju film nosi...Remek djelo u punom smislu te riječi.
Meni osobno možda najdraži citat ili rečenica kada se nalaze u dvorištu nakon samoubojstva jednog bivšeg njihovog kolege koji nakon 50-ak godina nije znao živiti van zatvora, pa Freeman gleda prema zidovima i kaže "Ovi zidovi su čudni, prvi ih ne voliš i želiš pobjeći, onda se navikneš, a kasnije ne možeš živjeti bez njih"
Ustvari sa svakim našim problemom koji nas zamara dulji period, prvo ga izbjegavaš, pa se prilagodiš na njega, a kasnije se toliko veže uz tebe da ne znaš funkcionirati bez njega..
Dubok dubok film, a ovo je bio samo kratak osvrt. Pogledati ga svakih par godina ako ništa zbog toga da imam objektivno mjerilo o kvaliteti filmova, da se nebi zaboravila ljestvica.