Pogledat ce se.

Ni mene horori ne interesuju u zivotu ( bez obzira na SL, Fantoma i Grunfa )...

Ali Hugh Grant ne moze da se propusti. 

Mene horrori nasmijavaju. Ko malog su me plašili.

Obožavam viditi Hugha, nakon godina retardiranih romantičnih i inih komedija, u nešto drukčijim ulogama, prvo u The Gentlemen i sad u Hereticu. Ima san točno osjećaj da će jebački odraditi ovaj film. Čekam da mi dođe u videoteku, nadam se da će brzo 👀

On mi je nekako za komedije, romantiku. Ima takvu facu, hebiga. Jedva cekam da ga vidim u hororu. 

Ko voli horore, preporučam Smile 2, ako ništa onda radi Naomi Scott, žena je pokidala ulogu. Osim Toni Colette u Hereditary, ne sićam se neke ovako dobre ženske uloge u hororu. 

Heretic mi je tesko razocarenje...

Sam u kući 1&2

Rijetko koja tema mi oduzme misao da moram promisliti kako bi uopće započeo i od kuda bi krenuo sa pisanjem, a to govori koliko je film velik i kakvu simboliku sa sobom nosi. Mislim da uz Wonderful Life iz 1946 stoji ravnopravno kao bezvremenski božićni klasik, zanimljivo oba filma su bila popljuvana od strane kritičara ili u najmanju ruku proglašena prosjećnima da bi ih onda vrijeme urezalo u obvezan božićni tv program.

Što reći o filmu za kojeg od nas svatko zna svaku scenu, svaki dijalog i kojeg smo pogledali više puta  nego brojne serije sa desetcima nastavaka. Što je to toliko privlačno da tolike obitelji i djecu pozicionira pred male tv ekrane i okuplja u veselju, radosti i smijehu dok kitite božićno drve na Badnju večer. Da bi rekli nešto o filmu, treba krenuti od osnova, a to nije ni radnja, ni gluma, ni glazba, već dva čovjeka koja stoje iza filma, John Hughes i Chris Columbus. Ako niste čuli ili su vam imena promakla, onda ste svakako pogledali njihove filmove i scenarije. Hughes( Sixteen Candles, The Breakfast Club, Uncle Buck, Ferris Bueller's Day Off, Planes, Trains and Automobiles, Beethoven)...kao i redatelja Chris Columbus( Goonies, Gremlins, Harry Potter....). 

Iz priloženog se vidi da su svi filmovi ili barem većina obiteljski sa djecom ili tinejdžerima u glavnim ulogama gdje se najčešće borbe za svoj položaj u društvu, obitelji ili uranjaju u čudesan svijet nadnaravnog sa još neobičnijim stvorenjima. To leži u činjenici da su se autori često kao djeca selili, zbog čega su propustili djetinjstvo koje je uključivalo prijateljstva, obitelj, zajedništvo te su takve priče stvarali u svojoj mašti.

Neprestano seljenje roditelja je napravilo rupu u djetinjstvu, propušteno djetinjstvo nije stvorilo neraskidiva prijateljstva, obitelj na okupu i uspomene, pa su ista nastala u mašti ova dva autora i sanjarenjima za propuštenim. Sam u kući nije samo priča o klincu koji ostane sam doma za blagdane i nadmudri dva lopova. To je prvenstveno priča o obitelji, darivanju, opraštanju, dobroti i ljubavi te božićnom duhu koji nas podsjeća da postoje daleko važnije stvari od onih kojima često pridajemo pažnju.

Kada se ponovno pogleda priča, imamo obitelj koja je u opterećena užitkom i pomalo "matrijalizmom" zaboravila što je to božićni duh. Zamijenila obiteljske odnose, boravak sa najmilijima sa egzotikom koja nema veze sa onim što čovjeka čini radosnim u to vrijeme, osobito jer je zanemarilo ono što djeca žele. Međutim, to nije samo jedna kuća, već sve kuće u susjedstvu čime autori osim za potrebe radnje ukazuju na jedno "duhovno" siromaštvo modernog doba gdje nam je vanjski luksuz važniji od onog mira koji smo imali nekad u zajedništvu sa daleko manje matrijalnog. 

Kao u Wonderful Life, Kevin iako dječak se suočava sa sličnim pitanjem. Kakav bi to život bio ne bez njega, već njegovih najmilijih i kakav bi to život bio kada bi napokon se riješio opterećenja vlastite obitelji, braće i sestara koji ga gnjave, roditelja koji ga vječno špotaju. Što je poželio, to mu se ostvarilo. Nema te djece koja ne žele biti odrasli, sami sebi postavljati granice, sami određivati pravila i biti slobodni od konstantnog naređivanja i pomalo nepravednog tretmana.Samo, sloboda uvijek dolazi sa odgovornošću, a cijena je u ovom slučaju osim suočavanja sa neprijateljima i vlastitim strahovima postala i usamljenost. Usamljenost je pak pokazala da naše želje su često temeljene na krivim pretpostavkama, barem kada govorimo o obitelji. 

Treća važna stvar, na samom početku filma se prikazuje soba od strane Kevinovog brata Buzz kako zajedno gledaju susjedstvo i prikazuju starca po imenu Marleyja za kojeg "kruži" priča da je ubio vlastitu obitelj sa lopatom i nitko ih nikad nije pronašao. Rekli bi uobičajeno zastrašivanje mlađih članova od strane starije braće koja guštaju u takvim smicalicama, no ovo je često i jedna zamka koju radimo sa onima koje ne poznamo dovoljno. Sudimo i stvaramo vlastite slike o ljudima na tračevima i pričama, a onda kada ljude upoznamo se ugodno iznenadimo karakterom i posramimo vlastitih stavova, Marley od strašnog susjeda postaje onaj koji mu je spasio život, ne samo doslovno već ga naučio i važnu lekciju. Možda i najdirljiviji dio filma je ona scena u Crkvi, pred Bogom uz prekrasnu glazbu gdje imamo razgovor Kevina kao djeteta koji bi trebao biti simbol sazrijevanja, no on ovdje simbolizira mudrost i daje važnu lekciju o važnosti obitelji i koliko nam je bitna, te Marleyja kao starije osobe koji bi trebao biti simbol mudrosti, no daje simboliku upornosti što je najčešće karakteristika mlađih osoba te Kevina potiče na "obranu" svoje kuće. Ove obrnute uloge su u stvari autorov potpis da nekad život se ne piše po pravilima i da nam odgovore na naša pitanja daju ljudi od kojih najmanje očekujemo da bi ih mogli dobiti ili barem ne u onim ulogama u kojima ih mi očekujemo da predstavljaju u našim životima. 

Ne znam jeste li primjetili jednu bitnu stvar,  a to da ni u jednom od dva dijela nitko od članova obitelji nije saznao sa čime se Kevin suočavao dok je bio sam, nikad nisu sanali za njegove bitke sa lopovima, niti njegov odnos sa susjedom Marleyjem, ženom sa golubovima ili Duncanom, vlasnikom trgovine igračaka...Zato što su to priče  problema sa kojima se suočavamo svakodnevno i sudbine raznih karaktera osoba koje susrećemo i kojima nam pomažu da sazrijevamo, rastemo i razvijamo se kao osobe. Lopovim i zamke nisu bitni, oni daju na radnji, djeca se smiju, zabavljaju i uživaju u inteligentom klincu koji nadmudri bedake, no to nije potpuna priča. Ljubav, dobrota, osjećaji, obitelj, karakter, hrabrost i suočavanje sa vlastitim problemima su ono što ovaj film čine velikim. Božićni duh se ne ostvaruje na luksuznim lokacima Floride ili Pariza, na plaži ili u skupom hotelu okružen velikim darovima. Najljepše scene su ispričane u Crkvi, na tavanu koncertne dvorane i u dućanu igračaka. Razgovorom sa ljudima koji imaju teške sudbine i nose duboke rane obiteljskih odnosa koje nekad dobra riječ i savjet može potaknuti na promjenu, lijepa riječ pokazati da i oni vrijede u ono vrijeme kada nitko nebi trebao biti zaboravljen, a to je u vrijeme Božića. 

Zato je Sam u kući 1&2 velik film, jer se iza fasade zanimljive radnje  bavi sa općeljudskim temama koje nekako dolaze najviše do izražaja u ono Božićno vrijeme kada smo svi okruženi obiteljima. I iako na prvu izgleda da je u jednu ruku utjeha za one koji nemaju sa kime podjeliti tu radost, film je ujedno poticaj da cijenimo obitelj kakvu god imali, koliko god nas nekad blagdani posvađali radi raznih sitnica te nam svi išli na živce, pravu vrijednost tek shvatimo kada smo udaljeni jedni od drugi. 

Veličina ovog filma nije samo u zabavnoj radnji, već briljantnoj poruci filma praćenju vrhunskom emotivnom glazbom John Williamsa, sjajnim izvedbama pogotovo neponovljivog M. Culkina,Joe Pescija te John Candyja. 

To je ono mjesto gdje dobro u u vidu malog dječaka pobjeđuje zlo koje prezentiraju dva lopova, gdje nakon svađe dolazi pomirdba, gdje se obitelj okuplja, gdje si film gledao kao mali i podsjeća te nostalgično na neka ljepša neopterećena vremena i gdje danas film gledaš uz svoju djecu te će te opet jednog dana podsjećati na vrijeme kada su bili "mali". 

Zato je film velik, jer daje pravi smisao Božića gdje slavimo nazaretsku obitelj u iščekivanju rođenja Isusa Krista i slavimo zajedništvo sa vlastitim obiteljima. I zato će ove godine n-ti put film biti još dragocjeniji i vrijedniji za pogledati. 

Pogledao Heretic, sasvim dobar film, Grant odlican. Negdje sam procitao da su ova dvojica vidjela njegov intervju gdje je govorio o tome kako mu je dosadilo biti typecastean I ovi su napisali ulogi imajuci njega na umu